Uloga roditelja u formiranju ne/zdravih prehrambenih navika
 
HRANA - POTICAJ I IZVOR UNUTARNJEG MIRA
 
Kao što biljci za život, rast i razvoj trebaju svjetlost, toplina, voda i zrak, tako i čovjeku, da bi živio, trebaju hrana i voda, zrak (disanje),kretanje, spavanje, sigurnost i reprodukcija. Dakle, svaki čovjek treba svakodnevno zadovoljavati svoje biološke potrebe.
 
 
Zadovoljavajući biološke potrebe, čovjek uspostavlja unutarnju higijenu svog organizma za koju su ključne riječi formiranje: uvjerenja, stavova, navika, pravila te samostalnosti i osobne odgovornosti.

Drugim riječima, ako stvorimo adekvatne uvjete za naše tjelesno zdravlje (zadovoljavajući, na adekvatan način, biološke potrebe), lakše ćemo realizirati i druge oblike zdravlja koje, prema Staineru, čine emocionalno, socijalno, osobno, mentalno i duhovno zdravlje (unutar kojih zadovoljavamo psihološke potrebe, potrebu za pripadanjem, afirmacijom, slobodom i zabavom).

Obiteljsko njegovanje navika
Kvaliteta tjelesnog zdravlja utječe na razvoj mozga i potiče ga. Stoga još uvijek nije kasno za detoksikaciju osobnoga prostora i postojećih stilova života, zamjenjujući ih novim, zdravim stilovima života.

U stvaranju kvalitetnih prehrambenih navika važno je da obitelj njeguje:
-redovitost obiteljskih obroka,
- raznovrsnost zdravih obroka i užina,
- izbjegavanje „borbe“ oko hrane,
- uključivanje djece u odabir i pripremu obroka.

Obiteljski su obroci prilika za ugodno druženje roditelja i djece.
Vrijeme u kojem živimo, prezaposlenost prepreka su mogućnosti da se takvi obroci češće prakticiraju, ali važna je i želja da se realiziraju, makar se radilo samo o zajedničkim obrocima vikendima. Prakticirajući obiteljske obroke, djeca upoznaju nove namirnice, roditelji bolje znaju što im djeca vole, a što ne. Buntovnim adolescentima, koji će prigovarati idejama o okupljanju za stolom, može se „ići na ruku“ ako im dopustimo da pozovu prijatelje, uključimo ih u odabir hrane, a zajednički obrok koristimo kao priliku za razgovor ravnopravnih (nema lekcija ni raspravljanja). Obiteljski obrok ne mora biti u kući, može biti u prirodi, na izletu. U svakom slučaju, prakticiranjem obiteljskih obroka, osim zajedničkog vremena i druženja, može se izbjeći hranjenje nezdravom hranom, a utvrđeno je da djeca i mladi koji njeguju obiteljske tradicije rjeđe puše, piju i konzumiraju sredstva ovisnosti.

Hrana – zamjena za ugodu
Djeca i mladi najčešće jedu namirnice koje se nalaze u kući i na dohvat ruke. Zato je važno da se u kući nalaze raznovrsne namirnice, oprane i pripremljene za konzumaciju (jogurt, voće, sir, krekeri od cjelovitog brašna, orasi). Odaberite integralni kruh ili cerealije, ograničite masnoću izbjegavajući prženu hranu, nemojte potpuno izbaciti „fastfood“ namirnice kako ih djeca ne bi doživjela kao „zabranjeno voće“ (što bi pojačalo znatiželju), ograničite gazirana i zaslađena pića. Prije i poslije svega, svojim načinom hranjenja (količinom i kvalitetom) budite dobar primjer djeci.
Uključite dijete u odabir hrane, planiranje uravnoteženog obroka, zajedno kupujte, osvijestite važnost nutricionističkih vrijednosti. U kuhinji im dajte zadatke koje mogu obavljati i veselite se zajedničkim pripremama. Sve to može potaknuti samostalnost u odabiru hrane, a ako usadimo zdrave prehrambene navike u ranom djetinjstvu, one će ih pratiti i kroz budući život.

Prepirke oko hrane mogu se izbjeći ako se djeci prepusti izbor hrane, ali im se pri tome ograniči konzumacija „nezdrave hrane“ tako da je ne držimo u kući. Nikako od hrane ne stvarajte objekt kojim djecu ucjenjujete ili nagrađujete (npr. slatki desert kao nagrada za pojedeni obrok), jer nagrađivanje djece hranom (slatkišima) može postati emocionalno potkrjepljenje i u kasnijoj dobi, kada hrana može postati zamjena za ugodu, pa čak i ovisnost.

„Mi smo ovisnička civilizacija. Koristimo sve moguće načine i aktivnosti radi odvraćanja pažnje od svojih stvarnih osjećaja i potreba. Hrana je jedna od najraširenijih, ali i najsuptilnijih ovisnosti; u pravilu smo vrlo malo svjesni ne samo učinaka, nego i samog ovisničkog ponašanja“ (K. Muk).

Razlog je tome što se hrana od malena povezuje s ljubavlju i emocionalnom ugodom. Hranu, koju nam roditelji daju u najranijoj dobi (dojenjem), na vrlo dubokoj razini doživljavamo kao nešto što ima emocionalnu vrijednost i to je čini psihološki privlačnom, stvarajući osjećaje prisnosti i privrženosti.

Slatkiš kao nagrada
Prestankom dojenja, roditelji nastavljaju hranu vezati na doživljaj ugode za dijete, umjetnim i neprirodnim putem te, kako dijete raste, sve mu se više i više nude slatkiši (puni kemikalija) kao izraz ljubavi, nagrade ili sredstvo za odvraćanje pažnje.
Ugodnim okusom i poticanjem produkcije endorfina, određena se hrana od malena počinje povezivati s emocionalnom ugodom i ublažavanjem stresa.

Mnogima je poznata žudnja za slatkim kada su pod stresom ili traže emocionalnu ugodu. Šećer ima molekularnu strukturu sličnu alkoholu te slatkiši, osim emocionalne, stvaraju i kemijsku ovisnost.
„Kada bi se samo polovica onoga što je poznato o šećeru znalo o bilo kojoj drugoj tvari koja se koristi kao prehrambeni aditiv, ta bi stvar bila smjesta zabranjena za ljudsku prehranu“ (H. i M. Diamond).
Znanstvena istraživanja pokazala su da su djeca, nakon konzumiranja šećera i druge brze hrane, pokazala povećanu agresivnost, razdražljivost i hiperaktivnost (F. Klammrodt, Prehrana i poremećaji u ponašanju).

Možemo li prekinuti tu, dokazanu, kemijsku (fizičku) i psihičku ovisnost o hrani koristeći je kao „supstitut psihoterapiji“, znajući da su emocije energija koja se ne može riješiti potiskivanjem i odbacivanjem, a posebno ne emocije koje su toliko jake i duboke da kontroliraju naše živote i potiču nas na ovisnost? „Molekula emocije pokreće svaki sustav u vašem tijelu“ (C.B. Pert, Zašto se osjećamo tako kako se osjećamo).

Što emocije više potiskujemo, to su one snažnije i traže više potkrjepljenja. Trpamo hranu u sebe vođeni navikom, emocionalnim žudnjama - svime osim slušanja poruka tijela. Propuštamo mogućnost iscjeljivanja emocija i razotkrivanja vlastitih sposobnosti da na spontan i prirodan način stvorimo osjećaj užitka i emocionalne sreće unutar nas samih. Zato:
„Želiš li da ti se ostvare snovi, probudi se!“

 
 
Nina Vela Vrabec, dipl. soc. pedagoginja