Probavni sustav

PRERADA ŽIVOTNE ENERGIJE

Tijekom povijesti čovjek je probavnom sustavu, kao skoro niti jednom drugom sustavu, dodjeljivao posebnu, gotovo magičnu ulogu. Iako je u današnjem modernom medicinskom shvaćanju takva mistična predodžba napuštena, svatko mora ostati zapanjen činjenicom da tijekom života prosječnog čovjeka kroz probavni sustav prođe oko 50 tona hrane i oko 42 000 litara tekućine.

Probavni sustav funkcionalna je cjelina, zatvoren sustav šupljih organa, odnosno „cijev“ dužine oko 6 metara, koja započinje u ustima, proteže se kroz vrat, prsni koš i trbuh sve do analnog otvora. Osnovna funkcija probavnog sustava jest prerada, obrada i upijanje hranjivih tvari i vode te, istovremeno, eliminacija suvišnih, tijelu neiskoristivih ili štetnih tvari.

Jedan sustav, bezbroj funkcija

Probavni sustav podijeljen je na dijelove sukladno razlikama u ulozi i građi pojedinih odjeljaka. U užem smislu, u probavni trakt možemo ubrojiti usta, jednjak, želudac, tanko i debelo crijevo (kolon), rektum i anus, ali za normalno obavljanje opisanih funkcija tim organima pridruženi su i drugi organi, odnosno tkiva, kao što su žlijezde slinovnice, gušterača te najveća žlijezda ljudskog organizma, jetra. Šuplje organe s unutarnje strane oblaže tanki sloj zvan mukoza, u kojem su smještene sitne žlijezde koje izlučuju probavne sokove, s funkcijama ovisnim o razini u probavnom sustavu u kojem se one nalaze. Također, probavna je cijev obložena slojem mišićnoga tkiva koje omogućava miješanje hrane i olakšava pokretanje sadržaja u probavnoj cijevi. Probavni je sustav bogato opskrbljen živčanim vlaknima, kao i krvožiljem, čija je uloga ne samo to da donosi kisik i hranjive tvari u probavnu cijev, već da obrađene i iz crijeva apsorbirane osnovne građevne molekule (aminokiseline, ugljikohidrate i masti) raznosi po organizmu za korištenje u ostalim organima i tkivima. U regulaciji probave i normalnog funkcioniranja probavnoga sustava sudjeluju i mnogi hormoni (gastrin, sekretin, kolecistokinin) koje luče žljezdane stanice u želucu ili tankom crijevu.

Probava započinje mirisom

Probava hrane počinje prije nego što okusimo prvi zalogaj. Samo razmišljanjem o hrani ili njušenjem mirisa hrane dolazi do lučenja sline u ustima i time pripreme probavnoga sustava da unesenu hranu mehanički i kemijski obradi u sve manje komade, do molekula koje može unijeti kroz sluznicu. Prerada započinje mehaničkom silom, djelovanjem zubi i jezika te miješanjem zalogaja sa slinom iz žlijezda slinovnica. Najvažnije su žlijezde slinovnice podušna (parotidna žlijezda ili parotida), podjezična (sublingualna) i podčeljusna (submandibularna) žlijezda. Slina sadržava enzim ? (alfa) amilazu, kojom započinje razgradnja škroba, i tvari koje podmazuju hranu radi lakšeg gutanja. Složenim aktom gutanja usitnjeni zalogaj iz usta, putem ždrijela, ulazi u jednjak gdje valovitim pokretima mišićnog sloja jednjaka, zvanim peristaltični val, nakon 5-10 sekundi ulazi u želudac. Jednjak je od ždrijela i želuca odijeljen jaki mišićnim prstenima (gornji i donji ezofagealni sfinkter) koji propuštaju hranu iz ždrijela u jednjak, odnosno iz jednjaka u želudac, a između prolaska hrane zatvoreni su. Donji ezofagealni sfinkter ima osnovnu zadaću sprečavanja povrata hrane i tekućine iz želuca u jednjak kako bi se spriječila oštećenja sluznice jednjaka kiselinom koja se normalno nalazi želucu, a za koju na sluznici jednjaka ne postoje isti mehanizmi rezistencije kao što su razvijeni na sluznici želuca.

Jedimo sjedeći

Smjer kretanja hrane uvijek je prema smjeru želuca, osim u prilikama u kojima se, pod vodstvom posebnih centara u produljenoj moždini, sadržaj iz želuca, ili čak i iz početnog dijela tankoga crijeva, obrnutim peristaltičkim valom vraća u suprotnom smjeru i to nazivamo emeza (povraćanje). Prije prijelaza u želudac, jednjak iz područja prsišta prolazi kroz ošit (dijafragmu). Želudac je vrećasti organ smješten u lijevom gornjem dijelu abdomena (trbuha) koji, kada je prazan, ima zapremninu od jedva pola litre, da bi se, zbog jake mišićne stijenke nakon uzimanja velikih obroka, raširio te primio i više od četiri litre hrane. Ulaskom hrane u želudac i njegovim posljedičnim širenjem podražuju se živčana vlakna koja, povratom signala u mozak, dovode do pobuđivanja osjećaja sitosti. Stoga je preporučljivo i za proces probave izrazito bitno hraniti se uvijek u sjedećem položaju te hranu polagano i temeljito žvakati. Lučenjem posebnih žlijezda sluznice želuca stvaraju se želučana kiselina, sluz i enzimi (pepsini) koji započinju probavu bjelančevina. Iz sluznice želuca luči se protein koji veže vitamin B12 i omogućava dalju apsorpciju vitamina u završnom dijelu tankoga crijeva. Osim navedenih, želudac ima tri mehaničke funkcije. S obzirom na svoju građu, početni i srednji dio želuca služe kao spremište za hranu i tekućinu primljene obrokom. Sadržaj se u želucu dalje usitnjava u manje čestice te se, predominantno u završnom dijelu želuca, miješa sa želučanim sekretima. Napokon, funkcija je želuca da obrađeni sadržaj polako ispušta u tanko crijevo. Različite tvari zadržavaju se u želucu različito dugo. Voda vrlo brzo prolazi i djelomično se i apsorbira u samom želucu. Ugljikohidrati (šećeri) i bjelančevine slijede po brzini prolaska kroz želudac, dok se najdulje u želucu zadržavaju masti koje, pod utjecajem niza regulatora, želudac sporo, otpušta u početni dio tankoga crijeva kako bi se tamo adekvatno dalje razgradile utjecajem žučnih soli i enzima (lecitin). Također, kiseli sadržaj koji se nalazi u želucu u tankom se crijevu mora neutralizirati te je i za tu zadaću potrebno određeno vrijeme. Obično su potrebna dva do četiri sata da se sav sadržaj u želucu ispusti u početni dio tankoga crijeva – dvanaesnik (duodenum).

Lučenje i upijanje

Tanko crijevo najduži je dio probavnoga sustava (obično čini 1/3 ukupne dužine probavne cijevi) i u njemu se odvija najveći dio probave i apsorpcije hranjivih tvari, vitamina i minerala. Stanice sluznice na unutarnjoj površini tankoga crijeva sadrže male izdanke koji na sebi imaju još manje izdanke, čime se ukupna površina tankoga crijeva sposobna za upijanje hranjivih tvari višestruko povećava. Dijeli se na tri dijela, koji se razlikuju smještajem u trbuhu, građom i funkcijom koju obavljaju: prvi je dio dvanaesnik, srednji dio jejunum i završni dio ileum. U dvanaesnik se ulijevaju sekreti jetara, do tada uskladišteni u žučnoj vrećici, kao i sekreti gušterače, s ulogom u završnoj probavi ugljikohidrata, bjelančevina i masti. Gušterača je organ koji teži jedva 100 g, dok dnevno izluči oko litru gušteračnih sekreta (čak 10 puta više od svoje mase). Sav neapsorbirani sadržaj iz tankoga prelazi u debelo crijevo, koje ima dvije glavne zadaće: upijanje tekućine i elektrolita i formiranje mase (feces) nepotrebne za organizam, koja će biti izbačena. Debelo crijevo ima tri osnovna dijela: početni dio cekum (na koji se veže slijepo crijevo), srednji dio kolon i završni dio rektum. Mišićni prsten koji regulira prolaz fecesa iz organizma naziva se anus. Sluznicu debeloga crijeva normalno nastanjuju brojne vrste bakterija, koje čine nezamjenjiv dio probavnoga sustava vršeći vrijedne zadaće u probavi. Složenost i uređenost svega navedenog o probavnom sustavu razlog je zbog čega bismo se u svakodnevnom životu trebali posvetiti vlastitom tijelu, dovoljno se kretati, pažljivo birati kvalitetu i način unosa namirnica te konzumirati dovoljno tekućine kako bi se održalo zadovoljavajuće funkcioniranje svih sustava uključenih u probavu, a ujedno i u funkcioniranje organizma kao cjeline.

Dragana Grohovac, dr.med.