Uz 10. rujan - Međunarodni dan prevencije samoubojstava
 
PREVENCIJA SAMOUBOJSTAVA– IMPERATIV VREMENA
 
„Bolje je spriječiti nego liječiti.“
Narodna mudrost
 
 
Svjetska je zdravstvena organizacija 2003. godine prihvatila inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava (International Association for Suicide Prevention - IASP), za obilježavanje Međunarodnog dana prevencije samoubojstava (World Suicide Prevention Day) 10. rujna svake godine, s ciljem upoznavanja građanstva s tim socijalno patološkim fenomenom koji svakodnevno uzima svoj danak uništavajući mlade ljudske živote. Iako je taj dan obilježen edukacijom, masovnim akcijama i aktivnostima na prevenciji samoubojstava, mnogi programi odvijaju se tjednima i mjesecima, a aktivnosti se udruga praktično kontinuirano odvijaju na edukaciji građana, ponajviše putem predavanja, seminara i radionica, na unapređenju znanja, širenju informacija, podizanju svijesti građana, njihovoj senzibilizaciji za rješavanje tih problema, na uvjeravanju i dokazivanju da je samoubojstvo moguće sprječavati i svesti u minimalne okvire, osposobiti se za samopomoć i pomoć drugima, ponajprije svojim najbližima u kriznim situacijama.

Akcija je usmjerena na jačanje borbe za trajnu prevenciju samoubojstava, razumijevanje osoba sa samoubilačkim sklonostima i ponašanjem, kao i podizanje svijesti ljudi o toj problematici na globalnoj razini.

Patnja cijeloga društva
Tog dana stručnjaci, putem predavanja i radionica, upoznaju širu javnost s posljedicama samoubojstva i njegova pokušaja, koje se ne očituju samo gubitkom jednog mladog života, već i mnogobrojnim patnjama, stresovima, krizama i traumama njegovih najdražih – majke, oca, djece, supružnika, rodbine, prijatelja, kolega i poznanika koji za njim tuguju, žaluju i pate.

Samoubojstvo je fenomen prisutan u cijelome svijetu, a svoje žrtve nalazi posvuda, u svim društvenim strukturama i sredinama. To su: bogati i siromašni, bankari i prosjaci, razbojnici i policajci, kriminalci i odvjetnici, političari, književnici, umjetnici, vojskovođe, državnici, direktori, liječnici, mladi, stari, žene, tinejdžeri, djeca i mnogi drugi, bez obzira na boju kože, uzrast, stupanj obrazovanosti, društveni status, profesiju.

Na to ne može nitko biti ravnodušan, poglavito kad je riječ o tinejdžeri(ca)ma i djeci. Dovoljno je pogledati vijesti u dnevnim listovima i u to se uvjeriti. Nadahnuti novinari slikovito pišu o tome da se dječaci ili djevojčice u praskozorje svoga života, ili u njegovo prijepodne, još ne okusivši radost življenja, odluče na taj kobni čin. Evo samo nekoliko naslova iz novina od prije dvadesetak godina, kada samoubojstva mladih nisu bila tako učestala: „U smrt zbog negativne ocjene“, „Smrtonosan skok s 20. kata“, „Zbog neželjene trudnoće prikratila sebi život“, „Ubio voljenu djevojku pa sebe“, „Zagrljeni u smrt pod točkovima vlaka“… Stvarno se u cvijetu mladosti gase životi, vlastitom voljom, željom i odlukom – samouništenjem. A što ih je natjeralo u smrt? Zašto se odlučuju na taj čin? Odakle ta autoagresivnost? Je li to nagon smrti ili agresivna težnja osobe koja se okreće od objekta vanjskog svijeta prema sebi?

Pitanja bez odgovora
Gdje su im životni optimizam, mladenački elan, ljubavni zanos, planovi za budućnost? Zar je trenutačna kriza snažnija od težnje za životom? Zar im je život postao toliko besmislen, bezvrijedan, prazan? Što se zbiva u glavi samoubojice u vrijeme donošenja te sulude odluke, pripreme i izvršenja samoubilačkog čina? Razmišljaju li koliku bol zadaju svojim najdražima, roditeljima, braći, sestrama, profesorima, prijateljima? Iskazuju li time svoju osvetoljubivost. surovost, egoizam, slabost, nemoć, kukavičluk…ili je to, kako neki znaju reći, čin odlučnosti, hrabrosti, odvažnosti. „Pametni umiru kad žele, ludi kad moraju“ – govore njihovi pristalice.

Kako to nitko nije primijetio i spriječio? Jesu li roditelji, odgajatelji, prijatelji i kolege mogli zapaziti da se potencijalni samoubojica čudno ponaša, da nešto sprema? Može li se samoubojstvo naslutiti, predvidjeti, otkriti, spriječiti? Što bi tko i kako u tom pravcu morao poduzeti? Je li samoubojstvo protest, prkos, odgovor na nerazumijevanje i neuspjeh odraslih u njihovu odgoju, socijalizaciji? Jesu li razlozi u oproštajnom pismu pravi uzroci samoubojstva ili je riječ o nečem drugom - čaroliji, metafizičkoj težnji ili čežnji za nirvanom, oslobađanjem od svih životnih briga, ili nastup nekog duševnog oboljenja? Može li to čvrsta, psihički, fizički i socijalno zdrava ličnost sebi učiniti? To smo se pitali krajem 20. stoljeća, a i danas se pitamo.
 
 
Nekada tajno, danas javno
 
Ranije su samoubojstva vršena u strogoj tajnosti, na skrovitim mjestima, daleko od očiju ljudi, a sada je većina samoubojstava počinjena u školi, roditeljskom domu, na dvorištu, u javnim objektima. Rapske su učenice svima razglasile da će se ubiti, čak su pozvale kolegice i kolege na sprovod, a onda su skočile s crkvenog tornja. U Gornjoj Stubici, 14-godišnji dječak, nakon što je udaljen s nastave, popio je pesticide i preminuo. Rezanje vena u dvorištu škole ili samospaljivanje učenika iz Varaždina i učenice iz Našica, koja je, kad je tu vijest čula, mirno otišla kući i objesila se na tavanu - kako objasniti te drastične postupke?
Čitajući to, sve nas je duša zaboljela i nametnulo se pitanje: „Zašto to čine sebi, svojim roditeljima i svima nama?“ Iz sredstava javnog informiranja vidljivo je da su to većinom dobri učenici, sportaši, mlade osobe omiljene u svojim sredinama, među vršnjacima i nastavnicima.

Moglo bi se reći – sretna djeca. Istina, bilo je i onih s problemima (trudnoća, razbijen sestrin auto, udaljenje iz škole…), ali je teško vjerovati da ih je to otjeralo u smrt. Razlozi su mnogo dublji i delikatniji. Mladi život velika je dragocjenost i sumnjamo da bi se netko njime tako olako kockao i uludo ga žrtvovao. Te nove promjene u načinu samoubojstva sigurno imaju neke značajne uzroke koje valja otkriti. Možda je to posljedica zloporabe droga, možda time pokazuju drugima da čine to što oni ne smiju, a to može biti poticaj, možda je to osveta, prijetnja, upozorenje…

Varaždinski psihijatar dr. Nenad Horvat, rezanje vena i spaljivanje drži za protest. Može biti, ali protiv koga i zašto, na tako tragičan način protestiraju: protiv roditelja, profesora ili…? Svi o njima govore najbolje, tuguju, žaluju, pate, mnogi su doživjeli stres, šok. Što je onda motiv njihova samoubojstva i kako ga ukloniti? To ima posebnu težinu, značenje, zagonetnost skrivenu u ličnosti. Kakvu je ulogu imao veliki publicitet i senzacionalističko izvješćivanje javnih glasila? Zahvaljujući odlučnoj intervenciji pravobraniteljice za djecu, problem je riješen i već nekoliko godina bilježimo pad broja samoubojstava, a u novinama nema više ni senzacionalističkih vijesti. Primjer iz sela Mikanovaca kod Vinkovaca doveden je u vezu s Wertherovim fenomenom i nekim sektama, pa se neki pitaju djeluje li edukacija kao fenomen. Edukacija o samoubojstvu ne potiče na njega niti uzrokuje samoubilačko ponašanje. Ona širi spoznaje o tom fenomenu, pomaže ljudima da prepoznaju osobe u riziku, poučava ih da brže prepoznaju signale za pomoć, da ih lakše dešifriraju i brže im pruže odgovarajuću pomoć. Svi oni koji rade na volonterski ili bilo koji drugi način, kad naiđu na složeniji problem, pomoć traže od profesora, zdravstvenih i socijalnih djelatnika koji su također doeducirani za taj rad.

Vapaj za pomoć
Prijetnja samoubojstvom može biti neuspio pokušaj ili lažna i fingirana prijetnja ucjene roditelja, profesora, djevojke/mladića, iznuda čega, izbjegavanje obveze, kazne… No, svaku valja shvatiti najozbiljnije. Dovoljna je i samo sumnja da osoba koju poznajete razmišlja o samoubojstvu, pa da ju ne ostavljate samu i da na razne načine pokušate njezine misli usmjeriti na nešto drugo, da dobijete više vremena za analizu, identifikaciju i utvrđivanje problema te prikupljanje što više pokazatelja. Budite strpljivi u slušanju njezinih teškoća.

Kada vam govori o svojim problemima, ne prekidajte je, a posebno izbjegavajte rečenice poput: „Ma daj, ne pravi od muhe medvjeda. Nije tebi ništa. To ti samo umišljaš…“ Ne umanjujte patnje i osjećaje koje osoba iskazuje. Ne naturajte svoja rješenja. Budite realni, iskreni i optimistični, zahvalite na povjerenju što s vama dijeli svoju patnju. Pokažite koliko to cijenite i što vjeruje da ćete joj pomoći. Budite joj siguran oslonac. Trudite se uvijek biti spremni za razgovor i pažljivo slušanje. Iskažite zabrinutost za njeno ponašanje, ali i uvjerenje da je to prolazno, pružite svu podršku i jamstvo da ćete joj pomagati sve do potpunog ozdravljenja. Uvjerite je da za liječenje nije dostatna želja i dobra volja. To je posao stručne osobe pa dogovorite kontakte, po potrebi i tretman liječnika, psihologa…

Pravi prijatelj može suicidenta spasiti da u krizi ne počini samoubojstvo. Krize i sve ono što ga tako silno prisiljava na samoubojstvo rješava stručnjak. Prijatelj to lakše otkrije, bilo da zapazi ili mu se suicident povjeri. Ima i onih koji prijete samoubojstvom, ali je ta prijetnja obično poziv u pomoć. Nekad je dovoljan samo razgovor da promijeni svoju odluku, nekad poziv na kavicu, među ljude, poziv zajedničkog prijatelja. Pustite ga da priča ono što želi i ne napuštajte ga. Važno je pokazati da se brinete i da ste spremni pomoći. Poželjno je u dogovoru s njime posjetiti liječnika ili psihologa; ako odbije ili dođe do mjesta ili sredstva prikladnog za samoubojstvo, nužno je primijeniti sva sredstva spašavanja. Nikada ga ne ostavljajte samog, jer svaki trenutak samoće može biti iskorišten za samoubojstvo.

Ljudi koji žele izvršiti samoubojstvo najavljuju svoju namjeru, a u velikom broju je i verbaliziraju (prijateljima, kolegama, obitelji). Razgovor o smrti (pa i onoj prirodnoj) ljudima najčešće budi neugodne osjećaje i osjećaj straha. Osobita se nelagoda javlja kada nam netko od bliskih osoba, kolega govori kako razmišlja o samoubojstvu, ispituje o smrti...

Samoubojstva se mogu spriječiti!
Dan prevencije je svjetski, ali se organizira na nacionalnim razinama, na zajedničku temu: učenje i uvježbavanje za samopomoć i pomoć drugima te spašavanje potencijalnih samoubojica i građana, poglavito tinejdžera koji samoubojstvom ucjenjuju roditelje. S njima se posvuda radi pojačano jer se izlažu velikoj opasnosti, a s malo više povjerenja u roditelje i obostranog uvažavanja više bi im se povjeravali, suočavali se s problemima i rješavali ih, a ne bi ih plaćali životom. Roditelji moraju mijenjati svoj odnos prema djeci. Ako se oni budu pravilno odnosili prema djeci, i ona će se prema njima. Sila i strah ne rješavaju samoubojstvo.

Mlada Kineskinja Liu Wenxiu poljupcem je uspjela navesti nepoznatog muškarca da odgodi samoubojstvo. S prijateljicama u robnoj kući u Shenzhenu razgledala je robu i opazila čovjeka s vanjske strane ograde na najvišem katu, s nožem na grudima, koji je prijetio da će se ubiti. „Željela sam pomoći, ali mi policija nije dala da mu priđem. Slagala sam da je to moj dečko i da smo se posvađali, zbog čega se želi ubiti, pa su me pustili“, kazala je Wenxiu. Razgovarala je s mladićem koji joj je rekao da je iz razorene i uništene obitelji. To ju je jako potreslo pa ga je čvrsto zagrlila i poljubila. To su policajci iskoristili zgrabili ga i odvezli na liječenje.

Ponekad osmijeh, mobitelski poziv ili neki iznenadni događaj spriječi samoubojstvo, a onda je stvar liječnika hoće li ga uspjeti izliječiti za trajno ili će on ipak počiniti samoubojstvo.

Ljudski je život najveća dragocjenost. Zato 10. rujna pokažimo svoju građansku svijest i uključimo se u veliku svjetsku akciju prevencije samoubojstava. Jer pomoći ljudima u krizi, a poglavito spasiti nekomu život - veliko je djelo. Pokažimo se na djelu!

 
 
Mr. sc. Ivica Stanić