Ovisnost
 
POGLED NA SVIJET DRUGIM OČIMA
 
Postavljam si brojna pitanja u vezi s ovisnošću. Npr., o čemu sam sve sama ovisna i što zapravo kompenziram s previše nezdrave hrane, gledanja u TV ili općenito brojnim neadekvatnim navikama koje imam i koje nikome ne donose puno sreće.
 
 
Ali, teško je mijenjati stare navike, te se sinapse tako lako aktiviraju, a one druge su zakržljale i treba napora da ih se ponovno „upali“. U tom kontekstu, pitala sam se kako je npr.osobi ovisnoj o heroinu.
Kakav terapijski odnos kreirati s osobom koju je prvotno veliki užitak (a čak i puno manje užitke dosta nekritično ponavljamo, npr. čokolada), a kasnije fizička prisila sustezanja promijenila na način da ima izrazitu motivaciju za uzimanje droge? Takav „ovisnik“ može pak, s druge strane, djelovati u potpunosti nezainteresiran/a za sve ostale aktivnosti, koje su mu svakim danom sve manje u fokusu pažnje.

Škola, posao, obitelj i sve one druge „male„ stvari sve su manje važne, a kamoli nekakav terapeut, odnosno terapija. Za njih se nema volje, nema interesa.



Život u paralelnom svijetu
Pa, što se zapravo dogodilo? Što nas to može tako promijeniti?
Psihoaktivna supstanca ulazi u naše tijelo, cirkulira tjelesnim tekućinama, veže se na brojne receptorske sustave u mozgu i drugim tjelesnim sustavima. Mijenja se cjelokupni kemizam tijela. Psihoaktivna supstanca mijenja našu percepciju, razumijevanje. Mijenjaju se obrasci doživljavanja izvanjskih događanja, kao i unutarnjeg proživljavanja. Svijet se sada vidi „drugim očima“, tjelesne senzacije promijenjene su, odnosi s drugima su drukčiji, često nezadovoljavajući, živi se u nekom drugom, „paralelnom“ svijetu, a okolina „ovisnika“ sve manje razumije i sve više odbacuje. Konverzacija (svrhovit razgovor) između dva svijeta prestaje, ta se dva svijeta sve manje međusobno razumiju.

Svatko od nas može si postaviti jednostavno pitanje: kako vidim vlastiti svemir? Jeste li imali iskustvo da ono što se vama činilo očito, druga osoba naprosto nije razumjela ili čak nije mogla niti čuti? Što sam sve spreman/na činiti da održim vlastite neadekvatne navike? Što sam sve spreman/na činiti da takve nezrele i neadekvatne navike mijenjam? Mogu li živjeti izvan zajednice i kako postajem odgovoran participant u interakcijama koje stvaram? Koliko sam spreman/na čuti, vidjeti i razumjeti drugog? Mogu li se suočiti s vlastitim predrasudama?
Naša percepcija „stvarnosti„jedinstven je doživljaj i može se mijenjati.

Sada možemo ponoviti pitanje: kako droga mijenja osobnu percepciju svijeta? Kako taj doživljaj svijeta sam sebe potkrepljuje, kako utječe na dalje akcije i kako te akcije kreiraju svaku dalju percepciju i odnose s drugi ljudskim bićima?

Spoznaja vlastitih slijepih pjega

Da bismo mogli spoznavati, dobro je postavljati pitanja. Da bismo mogli bolje čuti, dobro je aktivno slušati. Da bismo mogli naučiti aktivno slušati, dobro je pitati se o vlastitim „slijepim pjegama“ i predrasudama. Da bismo mogli učiti od svoje djece, pacijenata, roditelja, učitelja, terapeuta, dobro bi bilo preuzeti odgovornost za aktivnu participaciju unutar nekog odnosa.

U aktivnom odnosu upoznajemo jedni druge, mijenjamo sebe i jedni druge, mijenja se odnos i čitav ekosustav.
Za svoj razvitak djeca trebaju potporu okoline. Čak i djeca koja su odgojena u institucijama, bez roditelja, od samog početka imaju roditelje negdje u svojoj psihi, oni postoje manje ili više svjesno, kao predodžba (imidž). Ipak, niti jedno dijete nije zaslužilo biti institucionalizirano, ali o tome nekom drugom prilikom.
 
 
Lidija Butković-Anđelić, dr.med.