Značaj ozljeda lica
 
NEVIDLJIVA KOREKCIJA
 
Radi lakšeg razumijevanja teksta, korisno je pojasniti naziv «maksilofacijalna kirurgija». Termin se sastoji od dvije latinske riječi: «maxilla», što znači čeljust, i «facies», što predstavlja lice. To znači da je područje rada maksilofacijalne kirurgije patologija čeljusti, usta, lica, ali i vrata.
 
 
U okvir te kirurške grane spadaju: traumatologija kostiju lica, onkologija i rekonstruktivna kirurgija, ortognatska kirurgija, kirurgija rascjepa i drugih malformacija, upalne promjene glave i vrata, uključujući i dentogene uzroke, estetska kirurgija lica i kirurgija alveolarnih grebena čeljusti s implantologijom
 
 
Lice je identitet čovjeka
 
Brzina i stil života izlažu današnjeg čovjeka stalnim opasnostima povređivanja, čega smo svjedoci svakodnevno. Svaka trauma ljudskog tijela teška je i predstavlja zdravstveni problem. Područje lica, zbog svoje izloženosti pogledu i naglašenog estetskog značaja, predstavlja posebnu zahtjevnost u kirurškom liječenju.

Lice je prvi kontakt čovjeka s okolinom, to je njegov identitet, a da ne govorimo o funkcionalnom značaju regije zbog vitalnih funkcija organa za disanje, govora, hranjenja, osjeta sluha i vida. Stoga povrede lica nose sa sobom visok stupanj fizičke i psihičke traume ozlijeđenog.

Ozljede maksilofacijalne regije vrlo su heterogena grupa ozljeda u koje spadaju:
• sve ozljede mekih tkiva lica (uz kožu i potkožje, tu ubrajamo i mimičnu/površnu muskulaturu, žvačnu/duboku, obrazno masno tkivo, parotidne žlijezde slinovnice s njihovim izvodnim kanalima za slinu i uklopljenim ograncima facijalnog živca, krvne žile i druge ogranke živaca, ozljede vlasišta, usne šupljine,vratnih regija),
• sve ozljede-prijelome kostiju lica (uključujući kosti očnih duplji, nosa i paranazalnih sinusa), čeljusti s grebenima koji nose zube.
 
 
Što bolji kozmetski efekt
 
U svakodnevnom životu postoji čitav niz mogućnosti i načina na koje može doći do tih ozljeda. Prometne nesreće, padovi, nasilje-tuče, povrede u sportu i na radu neki su od najčešćih načina nastanka povreda mekih tkiva, kosti ili jednog i drugog. U direktnoj je vezi s uzrokom i mehanizmom nastanka i tip, odnosno težina povrede.

Ona može biti od manje posjekotine kože, potkožnog tkiva ili sluznice, pa sve do opsežnih defekata tkiva lica - obraza, kapaka, usana, oštećenja slinovnica, oka, uški i slično. Kosti mogu biti ozlijeđene tako da se radi o jednostavnijem prijelomu jedne kosti pa sve do kompliciranih prijeloma s defektima koštanih ulomaka svih kostiju lica, uključujući zube, usnu šupljinu.

Često su, osobito pri prometnim nesrećama, te ozljede udružene s drugim ozljedama tijela, najčešće vratnom kralježnicom, kostima lubanje, a onda i trupa, ekstremiteta.
Prilikom kirurškog liječenja ozljeda mekih tkiva treba uvijek imati na umu potrebu za što boljim kozmetskim efektom, jasno, uz poštivanje svih kirurških pravila struke. Treba jako paziti na slojeve tkiva, anatomske strukture, kao što su usno crvenilo, obrve, rubovi kapaka, konture nosnih krila, na moguće oštećenje ličnog živca ili curenje sline u rani.

Posljedice loše i nestručne obrade, pa čak i manje, naizgled jednostavne ozljede u toj regiji, mogu biti tragične po ozlijeđenog: estetsko-funkcionalno neprihvatljivi ožiljci, paraliza mišića lica, suzenje oka, nemogućnost zatvaranja kapaka i stoga sušenje rožnice, uz komplikacije sve do sljepoće, curenje sline pri pokušaju zatvaranja usta i drugo.

Spajanje bez gipsa
Prijelomi kostiju lica trebaju se liječiti na istovjetan način kao i prijelomi kostiju drugih dijelova tijela. Ipak, tu postoje posebnosti u liječenju, koje su određene mnoštvom čimbenika koji obuhvaćaju lokalizaciju prijeloma, njegovu prirodu, dob i opće zdravstveno stanje ozlijeđenog.
Kod ozljede ekstremiteta, znamo, postavlja se gipsana udlaga u svojstvu imobilizacije i omogućavanja cijeljenja kosti, ali to nije moguće učiniti kod prijeloma kostiju lica. Postoje drugi načini koji omogućavaju stabilizaciju kostiju ličnog skeleta, a jedan od njih uključuje spajanje gornje i donje čeljusti u tzv. „blok“ pomoću tvornički izrađenih čeličnih lukova i žicom oko zuba.

Na taj način čeljusti su vezane u razdoblju sraštavanja i to je tzv. rigidna fiksacija prijeloma. To je klasična metoda i obično zadovoljavajuća kod jednostavnijih prijeloma, dok se kod višekomadnih prijeloma i zahtjevnijih po pitanju dobivanja anatomski ispravne repozicije koriste posebne pločice i vijci od titana.

Postupak je osteosinteza, a moguće je učiniti brojne takve osteosinteze, sve dok se ne dobije anatomski idealna repozicija kostiju, a time i estetski prihvatljiva konfiguracija lica.
Uvijek se razmišlja o tome da se rezovi za pristup na prelomljene kosti učine na što manje vidljiv način, kroz usnu šupljinu, prirodne nabore kože, a često pristupom kroz vlasište kada je u pitanju „slaganje“ dijelova kosti gornje trećine lica (rez u vlasištu kasnije je neuočljiv).

Budući da sve više živimo ubrzanim tempom života, standardi vozila vrlo su visoki (postojanje zračnih jastuka) te bi visoke novčane kazne kod nepoštivanja prometnih propisa (vezanje vozača i ostalih putnika, ograničenje brzine) i nenošenja zaštitnih kaciga motorista trebale dovesti do smanjenja ozljeđivanja. Međutim, povećanjem sigurnosnih standarda vozila povećava se i brzina kretanja pa su traume maksilofacijalne regije, nažalost, u današnje vrijeme sve češće udružene s ostalim ozljedama u obliku politrauma.

 
 
Sanja Franjkić - Suljanović, vms
Prof. dr. sc. Mirna Juretić