Djeca i brakorazvod roditelja
 
NARUŠENO UPORIŠTE
 
Kulturološki gledano, brakorazvod je danas mogućnost za kojom partneri, koji nisu našli zajednički jezik u životu, znatno više posežu, ne pristajući na nekadašnje: "što će ljudi reći" ili "moramo ostati u braku radi djece".
 
 
S tog aspekta gledano, suvremeno je društvo donijelo mogućnost da se otvoreno razgovara o nekvalitetnim i narušenim partnerskim odnosima i da se, ako sve mjere poduzete u svrhu poboljšanja partnerskog odnosa nisu dale rezultata, novim izborom stvori prilika za kvalitetniji i sretniji život. Međutim, ta ista mogućnost donijela je sa sobom bolan proces, osim partneru koji ne pristaje na takav izbor, i djeci koja najčešće trpe posljedice takvih narušenih odnosa. Iako je brakorazvod najčešće rezultat dugotrajnijeg neslaganja karaktera i narušene obiteljske dinamike, kojoj su djeca neprekidno izložena (što nikako ne utječe povoljno na psihološki rast i razvoj djeteta), unatoč tome, koliko god je ta dinamika bila nekvalitetna, brakorazvod je za djecu šok koji znači odlazak jednog člana obitelji, odnosno jednog roditelja.
 
 
Dijete izvan fokusa
 

Takva promjena postojećih okolnosti kod djece izaziva čitav niz emocionalnih reakcija, koje su prisutne čak i onda kada oku nisu vidljive. Tako, naprimjer, neki roditelji, ako djeca ništa ne pitaju ili ne pokazuju emocije, zaključuju da je dijete "dobro podnijelo" razvod. Nažalost, upravo u toj skupini djece kriju se mnoge emocionalne zavrzlame koje izazivaju potisnutu konfuziju, ogorčenost, ljutnju, a ponekad i vrlo neugodne negativne emocije prema jednom ili oba roditelja. Novi preustroj obitelji budi kod djece strahove od budućnosti. Nekadašnje uporište u dva roditelja postaje u očima djece jedno, što ponekad svojim ponašanjem potvrđuju i sami roditelji, tražeći od djece da se priklone jednom roditelju jer svaki za sebe misli da je "bolji, ispravniji, pošteniji, manje odgovoran za novonastale okolnosti".

 


Budući da roditelji najčešće ne završavaju istovremeno proces separacije, često svoje nedovršene procese s bračnim partnerom rješavaju preko djeteta. Dijete tada "izlazi" iz fokusa svojih roditelja, jer postaje važnije tko će pobijediti, iako su u takvim situacijama svi gubitnici. S pravnog aspekta postoje velike mogućnosti dokazivanja "ispravnosti" u bračnom životu te, putem žalbi, sudski procesi mogu trajati dugo, prilikom čega sa psihološkog aspekta roditelji najčešće nesvjesno, iako ima i onih koji točno znaju što čine, narušavaju integritet djeteta instrumentalizirajući ga tako da mu govore jedan protiv drugoga te što će reći na sudu ili u centru za socijalnu skrb.

Zabranjivanje kontakata s drugim roditeljem, pronalaženje načina kako onog drugog zakinuti, međusobno diskreditiranje na javnim mjestima u prisutnosti djeteta, samo su neki od primjera ponašanja roditelja koji pritom zaboravljaju da, iako više nisu supružnici, ostaju roditelji. Na taj način emocionalno povređuju svoju djecu, što posljedično može kod djece izazvati nesigurnost, emocionalnu nestabilnost, narušenu sliku o sebi, ovisnost o okolini više nego što to zahtijeva faza njegova biopsihološkog razvoja, kao i dublje emocionalne smetnje kod djeteta. Takav kontekst odrastanja pogoduje razvoju poteškoća na emocionalnom planu i u ponašanju, ponekad s dalekosežnim posljedicama koje vode i u kriminogena ponašanja.


Prilikom uspostave života nakon rastave braka, vrlo je važno da se braća i sestre, ako je u obitelji dvoje ili više djece, osim ako nije neophodno, ne razdvajaju. Zajednički život braće i sestara emocionalno olakšava podnošenje procesa razvoda, važan je za nastavak bratsko-sestrinskih odnosa i kao takav neophodan za dalji adekvatan psihološki rast i razvoj djece.

 
 
Ljubav prema djetetu nije se ugasila
 
Djeca imaju pravo odrastati u okruženju ljubavi i roditeljske brige, no to im mogu osigurati jedino razumni i odgovorni roditelji, koji svoje konflikte razriješe na način koji ne ugrožava njihovu zajedničku djecu.

Što bi partneri koji se razvode, a roditelji su zajedničke djece, trebali činiti, a da to bude što bezbolnije za dijete:

• Kad su oba partnera u potpunosti suglasna oko odluke da će se razvesti, odnosno došlo je do definitivne odluke o rastavi, oboje moraju biti prisutni prilikom priopćenja odluke djetetu. Svako od njih dvoje treba reći nešto prikladno, koliko je god to moguće.

• Važno je da odluku priopće jezikom koji dijete razumije, odnosno da objašnjenje i rječnik budu prilagođeni dobi djeteta.

• Prilikom objašnjavanja nije nužno detaljizirati, ali je važno naglasiti da prestanak zajedničkog života mame i tate ne znači prestanak uloge roditeljstva prema djetetu, odnosno da njihovo međusobno odvajanje ne znači i odvajanje od djeteta (barem ne bi trebalo značiti).

• Važno je naglasiti da, ako je prestala ljubav između mame i tate, to ne znači da se ugasila ljubav prema djeci.

• Treba pomno promatrati dijete prilikom priopćavanja odluke. Kada ju kažemo i na najoptimalniji način, takva je vijest ipak šokantna za dijete.

Njihovo razumijevanje izrečenog ovisi o dobi. Mala djeca, u dobi do pet godina, unatoč tome što smo ih suočili s odlukom, ne razumiju u potpunosti što je posljedica navedene odluke. Veća su djeca, iako često o tome ne govore, jako zabrinuta za svoju sigurnost i budućnost. Spektar reakcija prilično je velik pa tako djeca mogu početi plakati, zanijemiti, "ukipiti" se, vrlo brzo otići i nastaviti se igrati, mogu pokazati ljutnju, zaprepaštenje, mogu reći znao/la sam, mogu inzistirati na pomirenju, udariti roditelja, mogu izgledati kao da im ništa važno nismo priopćili (to ne znači da nema emocionalne reakcije, već znači da je ona takva da ju se ne vidi)...

• Emocije su prilikom priopćavanja, a i ubuduće, dobrodošle. Što to znači? Ako smo tužni zbog rastave, ne moramo to skrivati. Dijete to i tako osjeća. Ako mu kažemo da smo sretni, a nismo, ili da je «sve u redu», a nije, dijete osjeća taj nesklad između izgovorenog i neizgovorenog/osjetilnog. Tako samo možemo zbuniti dijete koje, zbog toga što nam vjeruje, jer smo njegovi mama ili tata, počinje sumnjati u vlastitu sposobnost prepoznavanja emocija. Dugoročno gledano, takav način ophođenja može ostaviti ozbiljnijeg traga na psihomotorni rast i razvoj djeteta.

• Vrlo je važno da, prije priopćenja odluke, imamo ideju o tome što i kako nakon tog razgovora: npr., tko će iseliti, kada će iseliti, gdje i s kim dijete ostaje...

• Za dijete je najbolje da se okolnosti njegova daljeg života u ostalim sferama što manje mijenjaju. Važno je da dijete po mogućnosti ostane u vrtiću ili školi koju već pohađa (na taj način ostaje u dosadašnjem, poznatom vršnjačkom okruženju), važno je da njegov dosadašnji prostor (stan, soba), ako je to moguće, i dalje ostane njegov, važno je da nastavi viđati djeda i baku, kao što je činilo i ranije... Sve što djetetu ostaje nepromijenjeno, pomaže da se podnesu novonastale okolnosti rastave roditelja.

• Tijekom rastave neophodno je pratiti želje i potrebe djeteta. To bi značilo da su, ako djeca požele vidjeti drugog roditelja izvan određenog rasporeda, roditelji dužni to poštovati i moraju se potruditi da to djetetu omoguće, da se zajednički dogovaraju o slobodnim aktivnostima djeteta...

• Kada se donese prijedlog o tome kojem će roditelju dijete pripasti na brigu, skrb i izdržavanje, a sve s ciljem da se donekle ustanove okviri i pravila za koliko-toliko "normalan" nastavak života djeteta, to ne isključuje iz roditeljske funkcije i uloge onog roditelja s kojim dijete ne živi. Naprotiv, djeci za pravilan rast i razvoj trebaju oba roditelja, koji će im tijekom razvoja biti zaštita i model identifikacije i osobe kojima će prilaziti s ljubavlju i povjerenjem.
 
 
Primjer manipuliranja djecom
 

Jedna je brakorazvodna parnica trajala sedam godina. Na početku razvoda djevojčice su imale 11 i 9 godina, na kraju je jedna bila punoljetna, druga na pragu šesnaeste godine života. Čitavo vrijeme roditelji se nisu uspijevali dogovoriti o tome kako će skrbiti o djeci.

Unatoč odluci i preporuci da djecu ne razdvajaju, to su učinili. Razdvojili su djevojčice, tako da je jedna živjela s ocem, a druga s majkom, i oba roditelja čitavo su vrijeme u očima djevojčica rušili sliku o onom drugom, pričali jedan protiv drugoga...


Svojim postupcima narušili su vlastiti odnos s djecom, ali i sestrinski odnos. Često su se svađali pred djecom, kupujući ljubav novcem umjesto pažnjom i poštovanjem. Čak ni stvaranje nove obitelji nije pomoglo da se "zakopaju ratne sjekire". Takav odnos ukazuje na to da roditelji nisu razriješili vlastiti emocionalni konflikt zbog razvoda braka, već su frustracije "liječili" preko svoje djece.


Što je s djevojčicama, odnosno danas djevojkama? Kod njih je narušena razina povjerenja u ljude, samopouzdanja i samopoštovanja, jer je odnos roditelja utjecao na to kako će one graditi odnos prema sebi, prema drugima, sa suprotnim spolom i na taj način je ostavio tragove za cijeli njihov život.

 
 
Zrinka Rička Žauhar, psiholog-obiteljski psihoterapeut