Terapijski rad s obitelji kao kontekst za nova učenja
 
UČENJE PRIJE NASTANKA PROBLEMA
 
S pozicije djeteta, prilično je apstraktno što znači biti roditelj; čak i kad to jednom postaneš, shvatiš da to nije nimalo lako! Iz dječje perspektive puno lakše izgleda biti roditelj no dijete, a iz roditeljske perspektive izgleda puno lakše biti dijete no roditelj! Ovisno iz kojeg kuta gledamo!
 
 
Kada govorimo o našem kontekstu odrastanja, sigurno se svatko od nas može prisjetiti svojih roditelja, svojih školskih dogodovština, učenja, "'štrajkanja"', svojih prvih izlazaka, svađa s roditeljima oko izlazaka, njihovog neslaganja oko izbora naših "ljubavi", načina zabavljanja, odnosa s prijateljima, glazbe koju smo tada slušali... Možemo se vrlo lako sjetiti na koje smo sve njihove intervencije "dizali bunu", što nas je kod njih ljutilo, rastuživalo, živciralo... A kako smo ih tek ogovarali s prijateljicama/prijateljima!
Sve smo to ugradili u odgojne obrasce ponašanja koje primijenjujemo prema svojoj djeci.
 
 
Obostrani izazov
 

Danas nije lako biti roditelj, kao što nije lako ni biti dijete. Izazov je obostran. Roditelj danas (kao što je morao i onda) mora uložiti prilično truda da bi naučio kako to današnja djeca žive, poimaju svijet, razumiju ljubav, kako mogu slušati glazbu koju slušaju, zašto je njima moderno ono što je nama roditeljima "bez veze"; zašto su izlasci do kasno u noć ili do ranog jutra, kad se nekada kući dolazilo najkasnije oko pola noći ili tek malo kasnije; kako piercing i tatoo mogu biti modni detalji; kako mogu biti odjeveni potpuno u crno, ili nositi tako kratku majicu; kako mogu hodati gradom i imati mp3 i slušalice na ušima; kako im kosa može padati preko očiju, zašto nose starke, tko je samo izmislio irokezu...

Dijete također mora uložiti prilično truda da bi naučilo nas roditelje kako da taj svijet, toliko drugačiji od njihovog, približe nama, učine ga manje "zastrašujućim i nerazumljivim", kako da zajednički "demistificiramo" sve novine kojih je napretek. Sve u svemu, u ravnopravnoj smo poziciji što se tiče učenja, moramo u toj obiteljskoj dinamici svi učiti i čini mi se da tom učenju nema kraja ! Vrijeme i prostor u kojem smo stasali kao roditelji, i rastemo i dalje, specifično je s više aspekata, ne samo u pogledu obiteljske tradicije i kulturološkog konteksta.

Generacije roditelja razvijaju se u uvjetima tranzicijskog preobražaja Hrvatske, kada su se za sve nas promijenila "pravila igre", uvjeti življenja, načini preživljavanja, radno vrijeme, uvjeti rada, pozicije unutar društva, unutar obitelji... Mi kao roditelji, da bismo se prilagodili promjenama, za koje su mnogi bili i još uvijek su nespremni, morali smo puno trenutaka posvetiti sebi, svojim promišljanjima, dilemama, osjećajima, zapažanjima, strahovima od budućnosti, borbama za egzistenciju, privikavanjima na nove uloge koje smo preuzeli u novim društvenim okvirima, a o kojima nam nikad nitko nije pričao niti nas je na to pripremao... A, naravno, cijelo smo to vrijeme bili, i još uvijek jesmo, roditelji!

Ne izgleda lako! U čitavu tu kompleksnost, i još puno, puno veću, uronjena je naša obitelj, mi, naši partneri/ice i naša djeca. Svatko se od nas sigurno može prepoznati bar u jednoj od navedenih stavki i sjetiti se i osjetiti te trenutke u kojima smo mi kao roditelji rasli i rastemo zajedno s našom djecom. Upoznajmo sebe U tom stasanju, odrastanju i sazrijevanju mi smo odgovorni za ono što vidimo i radimo, za ono što učimo i kako djelujemo, i bilo bi dobro da se zapitamo: Kako mi vidimo našu djecu? Kako razumijemo ono što vidimo? Kako odabiremo ono što gledamo? Kako oni vide nas? Kako oni odabiru ono čemu pridaju pažnju? Kako mi vidimo da nas naša djeca vide? Kako učimo iz onoga što podijele s nama da vide o nama? Kako oni vide da mi njih vidimo? Kakav smo uzor našoj djeci? Kakve poruke šaljemo svojoj djeci svojim ponašanjem, navikama, a kakve onim što govorimo/kažemo? Kako oni to "čuju"? Kako učimo o svom roditeljstvu? Kako znamo da učimo? Kako mi učimo o našoj djeci? Kako oni uče o nama roditeljima? Kako djelujemo u skladu s onim što vidimo, radimo i učimo?

U svom se profesionalnom radu susrećem s time da najčešće pomoć i savjet za svoju djecu traže majke, što, između ostaloga, govori o kulturalnom aspektu obiteljske dinamike i uloga koje se njeguju u našem okruženju. Roditeljstvo se još uvijek u puno obitelji poistovjećuje s majčinstvom, i takva je ideja prisutna i izražena bez obzira na profesionalni/intelektualni/obrazovni ili socioekonomski status roditelja. Evidentno je da je ocu dodijeljena, ili je sam preuzima, a svakako je i naučena, uloga hranioca obitelji, nekoga tko brine o egzistenciji svoje obitelji, a majka je odgovorna za odgoj i brigu oko djece. Otac najčešće nema vremena za svoje dijete ili smatra da to nije njegova uloga, a u skladu s ranije navedenim. Suvremena društva zbog toga sve snažniji zahtjev postavljaju na očeve, u smislu potpunijeg i obuhvatnijeg preuzimanja očinske uloge.

Međutim, mi još uvijek nismo suvremeno društvo koje se zaista posvetilo tome, izuzev na formalnoj i deklarativnoj razini. Iz toga, u razdoblju puberteta i adolescencije, proizlaze mnoge poteškoće na relaciji roditelji-dijete, a potom i na planu ponašanja, emocionalnom planu i općenito u psihološkom rastu i razvoju naše djece.

 
 
Je li dijete problem?
 

Temeljem navedenoga, najčešća je prepreka u radu s roditeljima uključiti oba roditelja u savjetodavni ili terapijski rad, i to po više osnova: majke često traže pomoć bez znanja očeva te su djeca stavljena u situaciju da skrivaju odlazak terapeutu, vjerojatno vezano i za predrasude koje se unutar obitelji njeguju o psiholozima, savjetovanju ili psihoterapiji. Zatim, dijete je identificirano kao problem, roditelji ne uviđaju vlastitu odgovornost za participaciju u obiteljskoj dinamici; u skladu s navedenim, očevi preuzimaju mnogo manju odgovornost od majki (a kod majki je često izražen osjećaj krivnje i nekompetentnosti, također često nametnut od strane partnera, npr."jedino što si trebala raditi, bilo je odgajati djecu, a ni u tome nisi uspjela").

Upravo zato je u terapijskom radu s obitelji važno kreirati kontekst u kojem svaki član obitelji može sudjelovati na njemu prihvatljiv način, uvažavajući pri tome koliko tko može preuzeti odgovornosti.

 


Ako promišljamo o tome kako raditi na promjeni stavova, obrazaca ponašanja, a da bi se povećala motivacija roditelja za takav terapijski rad, nameće se pitanje kada bismo trebali krenuti s novim učenjima i tko bi sve trebao biti uključen u ta učenja. Svakako ne tada kada se problem već dogodio, već puno ranije.
Budući da je obiteljska dinamika cirkularna, što znači da roditelj utječe na dijete, ali i dijete utječe na roditelje, dijete uči od roditelja, roditelj uči od djece, a o roditeljstvu učimo već jako mali, gledajući svoje roditelje, učenja bi trebala obuhvatiti obitelj u cjelini. Što bi to značilo? Poučavanje roditelja o roditeljstvu općenito (a da se ne uključe djeca) zanemaruje posebnosti svakog pojedinog obiteljskog sistema, a pri tome onda i posebnosti svakog pojedinog člana tog sistema. Ako uvažimo integrativni model roditeljstva, sa svim njegovim odrednicama i posljedicama, onda bi obiteljski sistem, kao jedinica sa svim svojim članovima, trebao sudjelovati u učenju, što bi značilo da bi trebalo u projekte i radionice uključiti obitelj u cjelini (istovremeno i roditelje i djecu). Većina programa namijenjena je roditeljima koji onda u sterilnim uvjetima (najčešće) uče o svom roditeljstvu i mnoga iskustva govore da rezultati takvih radionica postaju upitni, primjena naučenih sadržaja, vještina, odgojnih metoda ne bude učinkovita jer, s druge strane, imamo dijete koje "ne odgovara" na ponuđeno.

Npr. ima roditelja koji pročitaju puno knjiga, prođu škole za roditelje, neprestano komuniciraju sa školom (što je svakako dobrodošlo), ali unatoč svemu ne mijenjaju svoja ponašanja koja bi bila relevantna za promjenu kod djeteta (što god to značilo) i ne znaju kako bi komunicirali sa svojim djetetom.
Sveobuhvatan način rada zahtijevao bi, naravno, puno promišljanja o tome kada započeti, kako ga kreirati i strukturirati. Danas bi vrtići i osnovne škole mogli biti mjesta u kojima bi se stvorio prostor i vrijeme u kojem bi i roditelji i djeca, a da ne budu prozivani ni za što, u okviru učenja o razvojnoj dobi svoga djeteta, mogli obogaćivati ili mijenjati obiteljsku dinamiku. Na taj način mogle bi se prevenirati poteškoće koje nastaju u kasnijoj (adolescentnoj) dobi djeteta.

Ranulph Glanvill :
"Mi smo odgovorni za ono što vidimo i ono što radimo, ali i za ono što učimo
i kako djelujemo."

Gregory Bateson :
’’Može li naša psihoterapija razviti mudrost, svjesnost o cirkularnosti, da se voli drugoga unatoč boji, religiji i narodnosti, da se voli širi kontekst naše komunikacije, uključujući međusobnu povezanost ekološkog sustava koji uključuje sve što živi? Možemo li dovoljno voljeti tog drugog i ovaj planet da bismo omogućili da se ozdravljenje dogodi? Hoćemo li pronaći mudrost da nas nauči kako?’’

 
 
Zrinka Rička Žauhar, psiholog-obiteljski psihoterapeut