Prilagodba djeteta na vrtić
 
POČETAK JE TEŽAK
 
Za većinu djece vrtić predstavlja prvo odvajanje od roditelja, nepoznat prostor u kojem ga roditelj ostavlja nepoznatim ljudima.
 
 
Prvo odvajanje za djecu je stres koji se manifestira nizom emocionalnih, tjelesnih i ponašajnih reakcija do kojih dolazi zbog procjene da je situacija opasna i/ili uznemiravajuća.
Kada bismo htjeli najkraće opisati kako se osjeća dijete koje prvi put dolazi u vrtić, vjerojatno bi bilo dovoljno reći da se ono osjeća samo, izgubljeno i bespomoćno. Ono se mora prilagoditi nizu zahtjeva na koje još uvijek ne može odgovoriti. Većina djece ne može kontrolirati svoja emocionalna stanja, naročito ne strah i ljutnju.
 
 
Oštar protest
 
Adaptacija je razdoblje prilagođavanja djeteta na vrtić, uspostavljanja socio-emocionalnih veza i komunikacije između odgojitelja, djeteta i roditelja. Prilagodba traje, ovisno o djeci, od nekoliko dana do nekoliko tjedana, a u tom razdoblju dijete može pokazivati neke reakcije koje nisu uobičajne, ali su prolazne.

Prvih dana boravka u vrtiću dijete može:
- oštro protestirati,
- svoju bespomoćnost izražavati plačem i pasivnošću,
- odbijati kontakt s odgojiteljem ili, suprotno tome, biti potpuno orijentirano na njega,
- čvrsto držati svoju dudu, bočicu, gazu (prijelazni objekt),
- odbijati hranu ili slabo jesti,
- kratko i nemirno spavati, ili uopće ne spavati,
- ljutnju što ne može izmijeniti situaciju izražavati vrištanjem, zvanjem mame i tate, agresijom usmjerenom na drugu djecu, odgojitelje, stvari itd.

Prvi dani djetetovog boravka u vrtiću stresni su koliko za dijete, toliko i za članove njegove obitelji te osobe koje će se njime profesionalno baviti.
Govorimo li u terminima teorije potreba, mogli bismo reći da djeci trebamo zadovoljiti potrebu za sigurnošću i pripadanjem. Zadatak je vrtića, dakle, osigurati sigurno i stabilno okružje, atmosferu u kojoj se razumiju, prihvaćaju i podržavaju djetetovi osjećaji.

- Hoće li odgojitelj znati kako se brinuti za moje dijete? - Hoće li u meni vidjeti dobrog roditelja? - Hoće li razumjeti posebnosti i potrebe mog djeteta? - Hoće li voljeti moje dijete? - Hoće li djetetu biti dobro u vrtiću? Ne suočavaju li se roditelji sa stresom? Koje stresne reakcije možemo opaziti kod njih? Dugogodišnje iskustvo dopušta mi da govorim o nekim tipičnim reakcijama roditelja, kao što su napetost, suzdržanost pri ulasku u prostorije vrtića i pri komuniciranju s odgojiteljima, dugo opraštanje od djeteta, često praćeno suzama (najčešće majke), zavirivanje kroz prozor, čvrsto grljenje djeteta pri ponovnom susretu, rastresenost itd.

Nešto pomaže, nešto i ne
Prije nego što dijete krene u vrtić, važno je da roditelji sebi osvijeste koja njihova ponašanja pomažu, a koja odmažu lakšoj prilagodbi na novonastalu situaciju. Stoga je važno za roditelje:
- pozitivan stav roditelja prema vrtiću,
- povjerenje u osobe koje će se u vrtiću brinuti za njegovo dijete,
- boravak s djetetom u vrtiću tijekom prvoga dana,
- aktivno uključivanje roditelja u igru i aktivnosti u odgojnoj grupi,
- redovito dovođenje djeteta u vrtić; svakodnevnim dolaskom dijete uči slijed radnji (dolazak u vrtić - odlazak roditelja - boravak u vrtiću - povratak roditelja nakon određenog vremena),
- donijeti stvar uz koju je dijete emocionalno vezano (dudu, flašicu, gazu, dekicu, omiljenu igračku i sl.) i uz koju se može umiriti (tzv. prijelazni objekt).

Adaptacija djece traje određeno razdoblje. Kod starije djece ono je nešto kraće, kod mlađe duže. Budite spremni i strpljivi s djetetom jer će dijete biti ljuto na vas i kod kuće - moguća je regresija u ponašanju (kada se dijete vrati nekim starim navikama - mokrenju u krevet, dudanju dude, sisanju palca, puzanju ako je već prohodalo). Prilazite djetetu s razumijevanjem jer je njemu taj period jako težak, uporno ga uvjeravajte da ga volite najviše na svijetu i da to što morate raditi ne znači da ga volite manje.

Nemojte u odgojiteljima gledati svoje „neprijatelje" - zasigurno ste ljubomorni što se ti ljudi mogu igrati s vašim djetetom dok vi radite, ali odgojitelji su vaši partneri. Dogovarajte se, pitajte što vas zanima, sugerirajte kako pristupiti djetetu kada je neraspoloženo...

Prije polaska u vrtić, kao roditelj možete učiniti sljedeće:
- privikavajte dijete, ako možete, na svoje povremene odlaske - neka ostane kod bake ili kod neke druge osobe na nekoliko sati, kako bi shvatilo da to što vi odlazite ne znači da se nećete vratiti;
- pripremajte dijete na vrtić - prošećite se uz vrtić, pogledajte djecu koja se tamo igraju, govorite o vrtiću s veseljem i iščekivanjem - ali to zaista i mislite;
- ako je dijete manje, naučite ga jesti samostalno žlicom te piti iz čaše, kako bi bilo što samostalnije u vrtiću i što manje ovisilo o drugima;
- vi se pripremite na situaciju da odgoj vašeg djeteta prepuštate u određenoj mjeri profesionalcima, tako da jedina osoba koja bude u stresu kod polaska u vrtić bude vaše dijete jer, ako i vi prolazite teškoće pri razdvajanju od djeteta, tko će onda ostati pribran da pomogne djetetu u nošenju s njegovim emocijama straha, izgubljenosti i bespomoćnosti?

 
Uloga odgojitelja je važna
 

Treću kariku uspješne adaptacije djeteta na vrtić čine odgojitelji. Od njih se, kao profesionalaca, u ovom razdoblju očekuje mnogo toga:
- da upoznaju roditelje i dijete,
- da upoznaju i zadovoljavaju individualne potrebe svakog djeteta,
- da budu prihvaćajući,
- da budu podržavajući: da daju podršku djetetu i roditeljima,
- da prate, promatraju dijete i vode bilješke,
- da planiraju i osmišljavaju prostor, igre, aktivnosti itd.




Što čine vrtići da bi ublažili stres djeteta i roditelja?
Prilikom upisa u vrtić psiholog ili pedagog obavlja razgovor s roditeljima; razgovori s roditeljima trebaju imati edukativni karakter. Važno je roditelje uputiti na karakteristike separacijskog straha kod djece i njihova moguća ponašanja u situaciji kada se odvajaju od osobe kojoj su emocionalno privržena. Većina roditelja ne očekuje stres kod svog djeteta. Dapače, očekuju od njega pozitivne reakcije na vrtić, naročito u odnosu na drugu djecu ("On/ona jako voli biti s djecom"). Kada se ne ispune njihova očekivanja (jer je dijete reagiralo plačem, agresijom, povlačenjem i sl.), kod roditelja se javljaju nepovjerenje (prema vrtiću, odgojiteljima i sl.), osjećaj nesigurnosti (u sebe kao roditelja, u novonastalu situaciju i sl.) i neke druge emocije.

S obzirom na intuitivnu sposobnost djeteta da reagira na osjećaje skrbnika i da ih uglavnom kopira u svojim ponašanjima, može se očekivati otežan proces prilagodbe, sporo građenje povjerenja prema odgojiteljima i drugim osobama, nesigurnost (naročito u roditelje), a sve kao posljedicu intenzivnog straha. Iz navedenih razloga, dio razgovora s roditeljima koji se odnosi na ponašanja djece u procesu prilagodbe treba "razraditi", vrlo precizno i detaljno (verbalno/razgovorom i/ili pisanim materijalima na "kutiću za roditelje", letkom, vodičem za roditelje, raznim brošurama i sl.). Potrebno je napraviti i detaljan/precizan plan prilagodbe za svako pojedino dijete i inzistirati na njegovom provođenju.

Prvi dan djetetovog boravka planira se u trajanju od najmanje jednog sata. Inzistira se na zajedničkom boravku roditelja i djeteta u grupi. Zadatak je roditelja da bude model svom djetetu (upoznaje i koristi prostor, koristi igračke, komunicira s djecom i odgojiteljima, uključuje se u aktivnosti i sl.). Optimalno vrijeme djetetovog boravka u vrtiću u periodu prilagodbe, ovisno o njegovim reakcijama, timski određuju roditelji i odgojitelji. Na osnovi tzv. lista za praćenje adaptacije, prati se i bilježi djetetovo ponašanje. Potrebno je istaknuti specifičan, svakom pojedincu prilagođen interval samostalnog boravka u vrtiću. Taj interval je varijabilan i ovisi o stupnju stresnosti koju separacija od roditelja izaziva kod djece.

S obzirom na to da se roditelji teško nose s "negativnim" emocijama svog djeteta, važno je pravovremeno terapeutski djelovati, kako ne bi došlo do kumulacije stresa. Tu bi ulogu mogli preuzeti članovi stručnog tima (razgovor, terapeutske grupe i sl.).
Korisno je roditeljima dati šansu da međusobno, u manjim grupama, upoznaju vrtić. Smisao je takvih grupa prvenstveno suportivan (podjela iskustava), ali i informativan (roditelji se međusobno upoznaju, detaljno se upoznaju sa specifičnostima života u vrtiću: ritam dana, krevetići, zdjelice, posteljina, garderobe, sanitarije, kuhinja itd.).

Uvijek imajte na umu da vrtić treba biti lijepo mjesto, puno igre i zabave, i da će sve teškoće prilagodbe proći. Jedino je važno zadržati pozitivan stav prema vrtiću, ali i prema sebi. Jer ni jedan roditelj nije loš roditelj ako mora raditi. To što ostavljate svoje dijete u vrtiću da razvija nove vještine i znanja, shvatite kao izazov, a ne kao kaznu.

 
 
Mr. sc. Darko Sambol, prof. psihologije
stručni suradnik u Dječjem vrtiću Rijeka