Epilepsija
 
„SVETA“ BOLEST
 
Epilepsija je česta kronična neurološka bolest, a definira se kao iznenadni (paroksizmalni) kratkotrajni poremećaj funkcije centralnog živčanog sustava.
 
 

Epileptički napadaj vidljiva je manifestacija epilepsije, a nastaje zbog snažnog iznenadnog izbijanja živčanih impulsa u mozgu.
Mozak, kao izuzetno složen organ, funkcionira na principu elektriciteta: kontinuirano proizvodi električne impulse sa svrhom prijenosa informacija u tijelu.

Ako živčane stanice u mozgu u jednom trenutku počnu iznenadno i abnormalno proizvoditi električnu aktivnost, razvija se epileptički napadaj. Epilepsija se javlja u oko 1% populacije, podjednako u oba spola. Vjerojatnost pojave bolesti u neke osobe tijekom života iznosi 2-4%. Učestalost epilepsije najveća je u dječjoj dobi i u osoba starijih od 65 godina. Procjenjuje se da danas u svijetu od epilepsije boluje oko 50 milijuna ljudi.


Riječ „epilepsija“ grčkog je podrijetla i znači napadaj, obuzetost. Stari Grci smatrali su da je epilepsija „sveta bolest“, da je odraz opsjednutosti tijela i da je kontrolirana od bogova. Hipokrat se suprotstavio takvim stavovima smatrajući da je mozak izvor epileptičkog napadaja. U sljedećim vremenima prevladavale su različite teorije o epilepsiji: da je bolesnik opsjednut vragom, da bolešću upravlja Mjesec, da se radi o zaraznoj bolesti… Sama riječ „epilepsija“ ne govori ništa o uzroku, vrsti ili ozbiljnosti epileptičkog napadaja.

Uzroci epilepsije
Prema uzroku, epilepsije se mogu podijeliti na:
1. idiopatske ili primarne - uzrok nastanka epilepsije ne možemo utvrditi, osim eventualno nasljedne sklonosti,
2. simptomatske ili sekundarne (stečene) – možemo utvrditi jasan uzrok bolesti (poremećaj razvoja mozga; ozljede mozga nastale pri porodu; upale, tumori i ozljede mozga, moždani udar, alkohol, droge).

Bitno je, međutim, reći da neće svaka osoba s npr. tumorom ili ozljedom mozga razviti epileptički napadaj, dok, s druge strane, u trećine osoba nećemo moći utvrditi uzrok .
Poznato je da postoje određeni provokativni čimbenici koji mogu izazvati napadaj: bljeskovi svjetla, gledanje televizije u mraku, igranje igrica na kompjutoru, nedovoljno spavanje, pretjerana konzumacija alkohola, uživanje opojnih droga, vrlo niske vrijednosti šećera u krvi i dr.

Mali i veliki napadaji
Već je rečeno da je epileptički napadaj osnovna klinička manifestacija epilepsije. Postoje različiti tipovi epileptičkih napadaja, a isto tako i različiti oblici epilepsije. Međunarodna klasifikacija epileptičkih napadaja i epilepsija podložna je stalnim promjenama, što je posljedica stalno novih saznanja o toj bolesti. Epilepsija se tradicionalno, zbog njenog dramatičnog izgleda, povezuje s „velikim“ napadajem.

„Veliki“ napadaj, ili grand mal, počinje iznenada: bolesnik ispusti snažan krik (zbog istiskivanja zraka kroz zgrčene glasnice), gubi svijest, pada na pod, mišići tijela su zgrčeni, prisutan je snažan grč čeljusti. Nakon tog toničkog grča slijede klonički grčevi, javlja se pjena na ustima, koja može biti krvava zbog zagriza jezika, bolesnik se nekontrolirano pomokri. Napadaj traje od desetak sekundi do 2-3 minute. Po završetku napadaja bolesnik je iscrpljen, smeten, može čvrsto i duboko zaspati, može se žaliti na glavobolju.

Postoje i „mali“ napadaji, koji izgledaju manje dramatično, a pri kojima bolesnik iznenada prestaje s aktivnošću koju trenutno radi, zagleda se u jednu točku, odsutan je, mogu se javiti manji kratki trzajevi okrajina, ne odaziva se na poziv. Napadaj traje par sekundi i pri završetku napadaja bolesnik nastavlja s ranijom aktivnosti kao da se ništa nije dogodilo.

Postoje i parcijalni ili žarišni (jednostavni) napadaji, koji se mogu prezentirati grčevima ili kočenjima mišića jednog dijela tijela (motorički napadaj) ili se jave osjetne senzacije: trnjenje, mravinjanje u jednom dijelu tijela (osjetni napadaj). Parcijalni epileptički napadaj može se prezentirati i kao napadaji bljedila ili crvenila lica, znojenja; bolesnik može opisati „deja vu“ fenomene - situacije koje kao da je doživio.

Parcijalni napadaj može biti i puno složeniji: periodi odsutnosti praćeni mljackanjem, treptanjem, pravljenjem grimasa, pljuvanjem, preslagivanjem stvari po stolu, pljeskanjem, mahnitim hodanjem, osjećajem gladi ili žeđi, psovanjem ili činjenjem neobičnih radnji, kao što je svlačenje.
Bolesnik se epileptičkog napadaja ne sjeća (amnezija).

Jedan napadaj nije bolest
Jedan izoliran epileptički napadaj ne znači bolest. Epileptički napadaji imaju tendenciju ponavljanja, ali to ne znači da će se u neke osobe, koja je imala jedan izolirani napadaj, on ponovno javiti. Postaviti dijagnozu epilepsije nije uvijek jednostavno.
Za postavljanje dijagnoze potreban je detaljan i iscrpan opis promjena koje su se javljale kod osobe tijekom napadaja, kao i okolnosti u kojima se napadaj zbio. Također je bitan podatak o postojanju eventualnih provocirajućih faktora.

Standardna dijagnostička pretraga je EEG (elektroencefalografija). Radi se o bezbolnoj, neinvazivnoj metodi, kod koje se elektrode, uz pomoć kape, pričvrste na glavu i njima se registrira električna aktivnost živčanih stanica mozga. Uredan EEG - nalaz može se naći i u osoba s epilepsijom. Tada u obzir dolazi i dodatno EEG – snimanje, u situacijama koje povećavaju vjerojatnost pojavljivanja nenormalnog izbijanja živčanih stanica – EEG - snimanje s aktivacijama: hiperventilacija i fotostimulacija te EEG nakon neprospavane noći.

Osim EEG-a, u obzir dolaze i druge dijagnostičke metode: CT mozga, MR mozga.

Od lijekova do operacije
Antiepileptici su skupina lijekova koji se koriste u liječenju epilepsije, a preduvjet je njihove primjene ispravno postavljena dijagnoza bolesti. Koji će se lijek uključiti u terapiju, ovisi o obliku epileptičkog napadaja, odnosno epilepsije.

Prednost se daje monoterapiji, odnosno liječenju samo jednim lijekom. U situacijama kada se bolest ne može dobro kontrolirati jednim lijekom, potrebno je u liječenje uvesti dva ili više lijekova. Važno je naglasiti da ne postoji idealan antiepileptik, koji će potpuno spriječiti pojavu napadaja, već može znatno umanjiti mogućnost njegove pojave.

Bitno je redovito uzimati lijek, u točno propisanoj dozi, kako bi se postigla djelotvorna koncentracija lijeka u krvi, za što je obično potrebno nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. U tom periodu postepenog uvođenja lijeka veća je vjerojatnost pojave novog napadaja. Antiepileptici mogu imati nuspojave (npr.: pospanost, povraćanje, osipi, oštećenje jetara, gubitak na težini, drhtanje ruku). Svaku nuspojavu treba reći liječniku koji je propisao lijek.

U nekim slučajevima epilepsija se ne može zadovoljavajuće kontrolirati lijekovima. U tim slučajevima u obzir dolazi neurokirurško liječenje. Cilj je predoperativne obrade precizno definirati epileptičko žarište složenim dijagnostičkim pretragama, procijeniti mogućnost operativnog odstranjenja tog žarišta, a da se ne oštete zdravi dijelovi mozga.

Važno je izbjegavati situacije koje mogu isprovocirati napadaj. Bitno je redovito spavati, redovito jesti, izbjegavati konzumaciju alkohola.

Prva pomoć kod epileptičkog napadaja
Iako epileptički napadaj, posebno „veliki“, izgleda dramatično, treba ostati smiren i znati da će napadaj spontano proći za 2-3 minute.
Prilikom pružanja pomoći treba spriječiti ozljeđivanje: ako je moguće, pod glavu staviti jastuk, postaviti bolesnika u bočni položaj (nikako ne upotrebljavati fizičku silu za održavanje položaja jer postoji mogućnost ozljeđivanja).

Nikako ne otvarati usta i stavljati različite predmete u usta da se spriječi zagriz jezika, jer je to nemoguće zbog grča mišića čeljusti, a postoji i opasnost da osobu pritom ozlijedimo (npr. slomimo mu zub).
Nakon što smo bolesnika stavili u bočni položaj, potrebno je pozvati hitnu pomoć.

Odbacimo stigmu!
Unatoč svim suvremenim i znanstvenim spoznajama o epilepsiji, njenom nastanku i mogućnostima liječenja, oboljeli od epilepsije i dalje su stigmatizirani u društvu, predmet su nerazumijevanja i predrasuda. Stavovi okoline o toj bolesti imaju veći utjecaj na prilagodbu u društvu i prihvaćanje bolesti nego bolest sama po sebi. U mijenjanju stavova o epilepsiji bitna je dobra edukacija i informiranje.

 
 
Nevia Novak, dr.med.