Sindrom kroničnog umora
 
NEKA NOVA BOLEST
 
Sindrom kroničnog umora ili Chronic fatigue sindrom (CFS) relativno je nov entitet u medicinskoj terminologiji, koji se proteklih desetak godina upotrebljava za definiciju stanja kroničnog umora koje isključuje psihičku ili organsku podlogu, odnosno razdoblje rekonvalescencije nakon preboljele teže bolesti ili nakon teškog fizičkog rada.
 
 
CFS je definiran kao entitet u SAD nakon uzaludnih pokušaja brojnih liječnika da u određenom broju bolesnika razjasne uzroke smanjene mogućnosti tjelesne i psihičke aktivnosti, nesanice i nemira te dugotrajnog kroničnog umora. Sindrom najčešće pogađa osobe ženskog spola generativne dobi (između 30. i 40. godine života), smanjuje sposobnost za rad ili učenje za 50%, često toliko da je oboljela osoba prisiljena napustiti svoje svakodnevne obveze.

Znanstvenici su "optuživali" mnoge viruse kao uzročnike sindroma, zatim toksine, učestalu izloženost stresnim okolnostima, ali do sada nije pouzdano dokazan niti jedan uzročnik. Jedini pouzdan podatak odnosi se na opažene, ali nespecifične promjene u statusu stanične i humoralne imunosti.


Kronični umor relativno je čest zdravstveni problem u razvijenim zemljama (prema statističkim podacima sedmi na listi) zbog kojega se bolesnici javljaju liječnicima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a u oko 5% njih ustanovi se da je riječ o CFS. Zbog nespecifičnih simptoma i nespecifičnih bioloških pokazatelja te nedostatnih spoznaja o patofiziologiji, CFS se među liječnicima do prije nekoliko godina više smatrao rezultatom umišljenog poremećaja negoli ozbiljnom bolesti koja drastično umanjuje radnu sposobnost oboljelih te ponekad vodi k izrazitom pogoršanju zdravlja bolesnika i potpunoj nesposobnosti za rad ako ostane neprepoznat.

U CFS se može posumnjati:
• ako se mjesecima osjećate iscrpljeno i ne možete obavljati više od polovice uobičajenih dnevnih aktivnosti, ujutro se budite slomljeni, nakon isprekidanog sna,
• ako nakon uobičajene rekreacije umor i bolovi u mišićima traju neuobičajeno dugo ili se čak pojačavaju,
• ako osjećate suhoću u ždrijelu, patite od učestalih virusnih infekcija dišnog sustava,
• ako povremeno imate povišenu tjelesnu temperaturu, glavobolju, otežanu koncentraciju, smetnje s pamćenjem, bolove u zglobovima i mišićima jer to su također su znakovi sindroma, osobito ako su pretragama isključene psihičke ili organske bolesti.

Poput viroze
Povezanost kroničnog umora i infekcije, osobito virusne, primijećena je tijekom virusnih epidemija azijske gripe 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća. Početkom 80-ih godina znanstvenici su smatrali kako kronična infekcija Ebstein-Barr virusom uzrokuje CFS, no iako su nađeni znaci kronične EBV infekcije, ta teorija nije dokazana.

Zbog nespecifičnih simptoma i nespecifičnih bioloških pokazatelja te nedostatnih spoznaja o patofiziologiji, CFS nije uvijek među liječnicima prihvaćen kao stvarna dijagnoza, nego se najčešće smatra rezultatom umišljenog poremećaja.

Najizrazitiji simptom je kronični, trajni umor, koji traje neprekidno najmanje 6 mjeseci, a u odsutnosti drugih psihičkih ili organskih bolesti. U dvije trećine bolesnika prisutne su psihološke tegobe, smetnje koncentracije, poremećaji spavanja i raspoloženja te povremene glavobolje. Psihološki testovi pokazuju poremećaj logičnog pamćenja i povišenu sklonost hipohondrijskim reakcijama.

Umor prate bolovi u svim mišićima, kostima, zglobovima, a pojedini bolesnici navode i trnce u nogama i rukama, simptome sniženog krvnog tlaka te popratni osjećaj "viroze". Iako su istraživanja pokazala da se imunološki nalazi razlikuju od nalaza u zdravih ljudi, nijedan se test nije pokazao specifičnim.

Jedan je od najvećih problema prilikom postavljanja dijagnoze - kako isključiti psihičku ili organsku podlogu kroničnog umora. Stoga je neophodno da se u svih bolesnika u kojih postoji sumnja na CFS učini psihološko testiranje i obavi psihijatrijski pregled. Također je potrebno provesti sve dijagnostičke pretrage kojima se isključuju organske bolesti koje mogu uzrokovati kronični umor, kao što su maligne bolesti, kronične upalne i degenerativne bolesti itd.

Bolesnicima svakako treba objasniti da je stanje CFS bezopasno za život te da se može izliječiti uz suradnju s liječnikom i zu pomoć obitelji i okoline. Liječnik treba poticati svog bolesnika na normalno funkcioniranje i obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Pomaže umjerena tjelesna aktivnost, tj. vježbanje i rekreacija s postupnim povećavanjem tjelesnih napora.

U nekih bolesnika pomažu male doze antidepresiva, sedativa, nezasićene masne kiseline ili megadoze vitamina i minerala, iako nema pouzdanih znanstvenih dokaza da je taj pristup djelotvoran. Pojedini liječnici smatraju da pomažu lijekovi koji stimuliraju imunološki sustav, ali svi se slažu u tome kako ne postoji lijek za CFS, a prognoza bolesti je dobra. Iako su brojni liječnici skeptični prema CFS, treba poticati otvorenost i spremnost onih koji žele pomoći bolesnicima primjenjujući najnovija saznanja o toj bolesti.

Šest mjeseci umora
Simptomi moraju trajati najmanje šest mjeseci, uz odsutnost drugih bolesti koje mogu uzrokovati kronični umor, a kriteriji za dijagnozu CFS su:
• umor koji traje najmanje šest mjeseci,
• subfebrilne temperature, česte prehlade, upale grla,
• bolni i otečeni limfni čvorovi na vratu,
• neobjašnjiva slabost u mišićima, bolovi u mišićima,
• umor nakon tjelesne aktivnosti koji traje 24 h ili dulje,
• glavobolja,
• bolovi u zglobovima ili oticanje zglobova,
• kratkotrajna slabost pamćenja, zaboravljivost ili nesposobnost koncentracije,
• depresija,
• smetnje spavanja.

Za sada ne postoji provjereno liječenje za spomenuti sindrom, ali postoje postupci koji često mogu pomoći u smanjivanju simptoma. Većina stručnjaka slaže se u tome da je najbolji način za olakšavanje simptoma:
• osigurati organizmu dovoljno odmora, pravilno se hraniti; sindrom kroničnog umora nije povezan s manjkom vitamina ili minerala u organizmu, ali konzumiranje obroka s odgovarajuće većom količinom hranjivih tvari utječe na to kako će se osjećati takve osobe,
• svaki dan obaviti malo tjelovježbe pa makar to bilo i samo istezanje.

Kronično preveliki napori imaju sklonost da pogoršaju simptome i mogu pogoršati tijek bolesti. Međutim,većina liječnika smatra da ljudima neće biti brže bolje niti ako previše leže i odmaraju se, bez ikakve aktivnosti, jer to može biti i psihički i fizički razarajuće. Također, dobro je posavjetovati se s odgovarajućim stručnjakom o tome kako se emocionalno nositi s bolešću te eventualno, ako je potrebno, u terapiju uvesti i blage antidepresive i anksiolitike.
Izgleda da se oni pacijenti koji uspiju zadržati pozitivan stav, s bolešću nose najbolje

 
 
Mr.sc. Ines Strenja-Linić, dr.med.