Dopamin
je signalna molekula u središnjem živčanom sustavu (prenosi informacije
između živčanih stanica) i ima važnu ulogu u motivaciji, voljnim kretnjama,
spavanju, ponašanju, raspoloženju, učenju…
Idiopatski i sekundarni parkinsonizam
Sekundarni parkinsonizam nastaje kao posljedica oštećenja mozga nekim
poznatim uzrokom. Uzroci mogu biti:
• vaskularno oštećenje mozga (kronična ishemija mozga),
• trauma mozga (opetovani udarci u glavu - boksači),
• upale,
• toksični učinci ugljičnog monoksida, metanola, cijanida, pesticida,
žive,
• demencija,
• jatrogeni parkinsonizam (uzrokovan lijekovima).
Vaskularna oštećenja mozga posljedica su aterosklerotskih promjena na
krvnim žilama mozga koje dovode do brojnih malih moždanih udara. Rizik
je veći u pušača, oboljelih od arterijske hipertenzije, šećerne bolesti,
u bolesnika s visokim vrijednostima masnoća u krvi.
Jatrogeni parkinsonizam označava pojavu simptoma parkinsonizma kao posljedicu
dugotrajnog uzimanja određenih lijekova (antipsihotici, antiemetici -
lijekovi protiv povraćanja) koji smanjuju aktivnost dopamina u mozgu.
Prestankom uzimanja određenog lijeka povlače se simptomi parkinsonizma.
Idiopatski ili primarni parkinsonizam je Parkinsonova bolest. Parkinsonova
bolest nazvana je prema engleskom liječniku Jamesu Parkinsonu koji ju
je 1817.g prvi put opisao. Nastaje kao posljedica propadanja (degeneracije)
neurona u bazalnim ganglijima mozga, a time i manjka dopamina u mozgu.
Uzrok propadanja neurona i manjka dopamina nije poznat, ali se smatra
da je to rezultat međusobnog odnosa genetskih faktora i faktora okoline
(izloženost pesticidima, herbicidima, infektivnim agensima…). Zanimljiv
je podatak da pušači imaju manji rizik za pojavu Parkinsonove bolesti
nego nepušači. Postoje i familijarni oblici bolesti, kod kojih se može
utvrditi mutacija točno određenog gena.
To je jedna od najčešćih neurodegenerativnih bolesti, koja zahvaća oba
spola, nešto češće se javlja u muškaraca, a učestalost bolesti raste nakon
60. godine života. Rijetko, bolest se može javiti i prije 21. godine,
tzv. juvenilni oblik bolesti, dok je pojava bolesti između 21. i 50. godine
života tzv. rani početak Parkinsonove bolesti.
Lice poput maske
Dijagnoza bolesti postavlja se na temelju tipične kliničke slike, odnosno
simptoma i znakova bolesti:
• rigor ili ukočenost mišića - odgovoran za pognuto držanje bolesnika,
• lice bolesnika smanjene je mimike, ima izgled maske,
• voljne kretnje i hod usporeni su (bradikinezija),
• tipičan je hod sitnim koracima, bez sukretnji ruku; koraci se pri hodu
mogu sve više ubrzavati (zbog pognutog stava tijela) te postoji opasnost
da bolesnik padne i ozlijedi se,
• glas je tih, monoton, usporen,
• mijenja se rukopis: zbog tremora ruke slabo je čitljiv, a bolesnik počinje
pisati sve sitnija slova; tremor se najčešće javlja na jednoj ruci, na
prstima, potom se može proširiti na čitavu ruku, a i na drugu ruku i noge,
donju čeljust; zbog karakterističnog izgleda na ruci, označava se kao
tremor po tipu brojanja novčanica; tipično je da se tremor javlja u mirovanju,
pojačava u stresnim situacijama, a prilikom izvođenja kretnji i u spavanju
se gubi;
• često bolesnici navode da se pri započinjanju određene kretnje «kao
zamrznu» - određena kretnja (npr. početak hodanja) zablokira se u samom
početku; imaju teškoće pri okretanju u hodu,
• uz te motoričke simptome, postoje i nemotorički simptomi (neuropsihijatrijski):
usporeno razmišljanje, promjene raspoloženja, depresija, razvoj demencije,
halucinacije (vidne, slušne),
• skloni su opstipaciji.
Dignuti razinu dopamina
Od dijagnostičkih pretraga kod bolesnika s parkinsonizmom, svakako treba
učiniti kompjutoriziranu tomografiju ili magnetnu rezonanciju mozga, kako
bismo isključili eventualne moguće uzroke parkinsonizma (npr. vaskularna
oštećenja).
Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko - lijekovima se nastoje
smanjiti simptomi bolesti. Liječenje se temelji na podizanju razine dopamina
u mozgu: davanje prekursora dopamina (levodopa), supstanci koje stimuliraju
dopaminske receptore (ropinirol, pramipeksol), lijekova koji sprečavaju
razgradnju dopamina u tijelu. Uz te lijekove, često se primjenjuju i neuroleptici,
radi kontroliranja halucinacija i psihotičnih reakcija, te anskiolitici,
radi rješavanja tjeskobe. Propisani antiparkinsonici moraju se uzimati
redovito i prema preporučenoj shemi, u točno određeno vrijeme. Neophodno
je bolesnika uključiti u fizikalnu terapiju radi održavanja što bolje
pokretljivosti.
Vrlo je važno da bolesnik, kojemu je postavljena dijagnoza Parkinsonove
bolesti, shvati da, iako se radi o neizlječivoj bolesti, ona sporo napreduje
te da se redovitim i pravilnim uzimanjem lijekova može dobro kontrolirati.
Bitne su redovite neurološke kontrole, čak i kada se bolesnik dobro osjeća,
jer to pomaže liječniku da prati tijek bolesti i prema tome regulira terapiju.