Osjetilna iskustva - važnost kretanja i dodira
 
POKRET JE ŽIVOT
 
«Samo nekoliko dana nakon začeća, unutar sićušnog oceana, akrobat počinje svoj nastup. Počevši s pokretima laganog ljuljanja, koji su reakcija na otpor unutarnjeg oceana, sitni primitivni pokreti skupljaju snagu sve do postupnog širenja spontanih pokreta i refleksnih reakcija... Ti sićušni pokreti prvi su oblici vanjske ekspresije čovjekova iskustva sa svijetom - prvi jezik, instrument u formiranju milijuna veza unutar živčanog sustava u razvoju embrija.» (S. G. Bythe, Uravnotežen razvoj)
 
 
Pokret je sastavni dio života od trenutka začeća do smrti, a djetetovo iskustvo kretanja igrat će glavnu ulogu u oblikovanju njegove osobnosti, njegovih osjećaja i postignuća. Kretanje otvara vrata učenju, a učenje čine sposobnosti izgrađene na integriranoj vezi između mozga i tijela.

Svoje prvo iskustvo o vanjskom svijetu dijete stječe iskustvom kretanja i umijećem „nekretanja“, odnosno održavanjem ravnoteže. Iskustvo kretanja i umijeće održavanja ravnoteže oblikuje „arhitekturu“ mozga.

Tijekom razvoja, pokreti se oblikuju kroz stalne interakcije s okolinom kroz senzomotorička iskustva: dodir i masažu (koža), gledanje (oko), slušanje (uho), kretanje i reflekse (ravnoteža). Doživljena iskustva formiraju emocije koje stimuliraju stvaranje veza unutar mozga. Prve godine života vrijeme su za strukturiranje i organiziranje tih neuronskih spojeva.

 


Treba, stoga, istaći važnost najranijih veza između majke i dojenčeta, koje utječu na formiranje privrženosti u njihovom odnosu. Gotovo da i nema događanja u tom razdoblju koja za dijete nisu u potpunosti pod utjecajem osjećajne razine, kada je dijete iznimno osjetljivo i nema razvijenih zaštitnih mehanizama. Najraniji period za dijete je iznimno važan upravo stoga što je dijete egzistencijalno ovisno o ljubavi i pomoći drugih.

Čak samo četiri puta dnevno po 15 minuta ljuljanja, trljanja, kotrljanja i glađenja prerano će rođenoj bebi uvelike pomoći da razvije svoju sposobnost koordinacije pokreta, a time i učenja.

(Ruth Rice, Učinci taktilno- kinestetičke stimulacije na kasniji razvoj prerano rođene djece)

Nesklad u komunikaciji s okolinom kroz stvaranje osjećaja privrženosti unosi pomutnju u izgradnji svijesti o sebi i o drugima. Što je više nesklada u početnoj komunikaciji (nedostatak dodira, maženja, ljuljanja, glađenja, masiranja), to su dublji poremećaji u razvoju. Kvalitetom privrženosti utječe se na formiranje neurona kojima se, u skladu s obogaćenjem okruženja u kojem dijete raste i razvija se stvaraju više ili manje neuronske poveznice.
Osjetilna iskustva grade neuronske mreže te je od rođenja važan podražaj, pokret kao poticaj za razvoj.

Sve je više djece s kombiniranim teškoćama (hiperaktivnost, disleksija, disgrafija, lošija fina i gruba motorika, držanje tijela, slabija koncentracija i pažnja) zbog ograničavanja motoričkih igara i neadekvatnog odnosa spram važnosti kretanja.

U kasnijoj dobi, moglo bi se reći da postoji i veza između nasilja i nedostatka pokreta. Djeca lišena podražaja dodirom, emocije ljubavi i fizičkih aktivnosti, možda ne razvijaju u mozgu vezu između pokreta i ugode, manje se veza stvara između malog mozga i moždanih centara za ugodu. Takvo dijete može odrasti nesposobno za doživljavanje ugode kroz uobičajene ugodne aktivnosti. Kao rezultat može se razviti potreba za žestokim stanjima, nasiljem.
„Lišite li dijete kretanja, možete imati probleme.“ (E. Jensen, Podučavanje s mozgom na umu)

Uloga tijela u učenju
Mišljenje i učenje ne događa se samo u glavi, tijelo igra integralnu ulogu u svim intelektualnim procesima, u najranijim trenucima, u maternici, sve do starosti. Osjetila u tijelu opskrbljuju mozak informacijama o okruženju, iz kojih se oblikuje razumijevanje svijeta. Naši pokreti, osim što izražavaju znanje i pospješuju spoznajne funkcije, dovode do rasta mozga tako što pokreti odrastanjem postaju sve složeniji.

Istraživanja također pokazuju da mišićne aktivnosti, osobito usklađeni, uravnoteženi /integrirajući pokreti, kretanje, aktivna igra, potiču stvaranje neurotrofina, kao što je dopamin, prirodnih tvari koje potiču rast postojećih živčanih stanica te povećavaju broj novih živčanih stanica i neuronskih veza u mozgu. Usklađeno funkcioniranje svih područja i suradnja obiju hemisfera utječu na opću motoričku koordinaciju, koncentraciju i pamćenje, jezične i organizacijske vještine, logičko mišljenje i razumijevanje, emocionalnu ravnotežu - smanjuju hiperaktivnost i napetost – pripremaju dijete za učinkovito ovladavanje čitanjem, pisanjem i računanjem.

Učenje stimulirano pokretom
U skladu s tim razmišljanjima, razvija se i edukacijska kineziologija - znanost o primjeni prirodnih pokreta u svrhu poticanja spoznaje i učenja. Edukacijska kineziologija donosi razradu specifičnih tjelesnih aktivnosti (pokreta) koje pripremaju mozak za optimalno usvajanje, pohranjivanje i iznošenje znanja i vještina posredstvom osjetila, koja opskrbljuju mozak informacijama iz okruženja i emocija, važnima za poticanje mentalnih procesa.

„Molekule emocije pokreću svaki sustav u vašem tijelu.“ (Candace B. Pert, Emocionalne molekule: Zašto se osjećamo tako kako se osjećamo)
Mozak (u odnosu na korištenje brain gym pokreta, prema P. Dennisonu) može se podijeliti na lijevu i desnu hemisferu - dimenzije laterarnosti, prednju i stražnju stranu, čeone režnjeve i moždano deblo - dimenzije fokusiranja te gornji i donji dio, koru velikog mozga i limbički sustav - dimenzije centriranja.
U području lateralnosti postoji potencijal za prijelaz preko središnje linije i rad u središnjem polju. Prakticirajući vježbe za prijelaz preko središnje linije, pomaže se u koordinaciji cijeloga tijela, što je temelj uspjeha u učenju. Nesposobnost prelaska preko središnje linije tijela vodi specifičnim teškoćama u učenju (disleksija).

Fokusiranje je sposobnost povezivanja stražnjih (zatiljnih) i prednjih (čeonih) režnjeva. Vježbe povezivanja stražnje i prednje strane mozga omogućuju bolju pažnju, razumijevanje, dok nepotpuno razvijeni refleksi rezultiraju poteškoćama u izražavanju i nesposobnošću aktivnog sudjelovanja u procesu učenja, što može utjecati na pomanjkanje pažnje, jezične teškoće i hiperaktivnost.

Centriranje je sposobnost prijelaza preko linije koja tijelo dijeli na gornji i donji dio: srednji (emocionalni) mozak i veliki mozak (apstraktno mišljenje). Nesposobnost održavanja stanja centriranosti vodi u iracionalni strah, reakciju „bori se ili bježi“ ili u nesposobnost doživljavanja i izražavanja emocija.
Brain gym pokreti (vježbe) prirodna su i zdrava alternativa napetostima, koju možemo primjenjivati, a čine ih 26 vježbi koje prema namjeni možemo podijeliti na pokrete preko središnje linije tijela, postupke izduživanja te energetske vježbe i stavove produbljivanja.

Kretanjem do znanja
«U godinama ranog djetinjstva izuzetno je važno stvoriti čvrste veze između mozga, tijela i osjeta…»
Mozak ne može učiti sam. Drugi mu djelovi tijela - oči, uši, ruke i noge - dostavljaju informacije, dovodeći osjete iz vanjskoga svijeta u mozak“. (C. Hannaford, Očima i ušima, rukama i nogama)

Imajući u vidu djecu, integracija uma i tijela kroz igru važna je jer je učenje prirodan proces osnažen senzomotoričkim iskustvima, odnosima s drugim ljudima te osjećajima uzajamne povezanosti s drugima, poticajnima za dječju znatiželju, maštovitost, motoričku aktivnost i empatičnost.
Odnos između kretanja i učenja nastavlja se kroz cijeli život. Djeca iz obitelji, škole i ozračja u kojima tjelovježba predstavlja stil života, svakodnevnu praksu, pokazuju veću motoričku zrelost, veći obrazovni uspjeh i sklonost školi i poslu te brže odgovore na izazove svakodnevnog života.

Što nam je činiti, kako poticati „uspavanog diva„ zvanog mozak u vremenu kada je kretanje (tjelovježba) postalo slobodan izbor pojedinca, a ne sveprisutan, usvojen oblik ponašanja? Na isti način na koji tjelovježba oblikuje mišiće, srce, pluća i kosti, tjelovježba pojačava i bazalne ganglije, mali mozak i corpus callosum. Tjelovježba puni mozak kisikom, hrani neutopinima, pospješuje rast i bolju povezanost neurona i pomaže pamćenju. Osim toga, vježbanje može smanjiti stres, jer kronični stres dovodi do otpuštanja tvari koje ubijaju neurone ključne za stvaranje dugoročne memorije.

Stoga: „Ako želite djeci pomoći, morate početi misliti na njihov mozak. Na posljetku, ona ne čitaju pomoću svojih bubrega.“ (Dr. Deborah Waber, iz knjige Revolucija u učenju)

 
 
Nina Vela Vrabec, dipl.soc.pedagog