SVECI - ZAŠTITNICI OD BOLESTI U NAŠOJ MEDICINSKOJ TRADICIJI

Papina bula kojom se sljedbenicima sv. Ivana od Boga odobrava misionarski rad i otvaranje bolnica za Indijance u Novome svijetu

Rodio se 1495., u obitelji Ciudad, u portugalskom mjestu Montemoro. No, u povijest će, ne bez razloga, ući pod neobičnim imenom. Nadjenuše mu ga žitelji Granade, poglavito oni koje je zadužio svojim dobročinstvima i kojima nije bilo važno njegovo prezime, već su ga u znak zahvale nazvali jednostavno Juan de Dios (Ivan od Boga).
A da mu je već zarana bila predodređena neobična sudbina, pokazao je u svojoj osmoj godini, kad bježi od kuće te se zapošljava kao pastir u španjolskom gradiću Oropesa. Po prirodi inteligentan i marljiv, izvrsno je naučio čitati i pisati te mu gazda povjerava ne samo vođenje imanja, već ga namjerava uzeti i za zeta. No, kako se njegov nemiran duh nije mogao pomiriti s time, u svojoj 27. godini budući svetac neočekivano bježi te će narednih trinaest godina doživjeti niz uzbudljivih avantura. Najprije će se boriti i zamalo zaglaviti pod barjakom Karla V. Nakratko se vraća starom gazdi, ali pred prijetećom ženidbom ponovo bježi. Utočište i opet nalazi u vojsci, s kojom kreće prema Beču, gdje sudjeluje u obrani grada od Turaka predvođenih Sulejmanom II. Zbog teške rane na nozi vraća se nakratko u rodno mjesto, da bi se zatim uputio u Afriku, gdje namjerava pomagati kršćanima zatočenim u zatvorima, pri čemu je spreman i "slavno poginuti kao mučenik".

Ipak, na nagovor jednog franjevca, mijenja naum te odlazi u Granadu. Tu će uskoro, od putujućeg trgovca pobožnim predmetima, postati imućnim vlasnikom knjižare. I kad je sve ukazivalo na tp da će se, u svojoj četrdesetog godini, konačno smiriti, jedna čudesna propovijed znamenitog Ivana Avilskog definitivno je promijenila njegov život. VIdno ushićen, istog je trena gradskim siromasima razdijelio sve što je imao te zanosno nastavio ponavljati propovjednikove riječi. Budući da je njegov zanos krivo shvaćen i protumačen kao ludilo, uskoro je smješten u bolnicu, među najteže duševne bolesnike. Nova tragična iskustva koja će doživjeti kao pacijent nadmašit će sva ranija. Premda s kraljevskim nazivom, po uvjetima koji su u njoj vladali ta je bolnica prije sličila na zatvor i mučilište, nego na mjesto pomoći i utjehe. Srećom, saznavši za sudbinu svog sljedbenika, Ivan Avilski posjećuje ga i posreduje u njegovom otpuštanju. Ponovo na slobodi, naš se junak definitivno prihvaća novog posla - podizanje bolnice u Granadi u kojoj će vladati drugačiji, nadasve ljudskiji odnosi.
S dva mlada suradnika, 1539. pokreće osnivanje družbe pod nazivom "Red braće bolničara", koju će kasnije papa Siksto V. nazvati "Fatebenfratelli", prema Ivanovoj uzrečici "Činite dobro, braćo!", kojom se obraćao sugrađanima moleći pomoć za svoju bolnicu. Prikupivši potrebna sredstva, uskoro podiže malu bolnicu u kojoj se o bolesnicima brinu prvi Ivanovi sljedbenici kao redovnici-bolničari. Zahvaljujući dobru glasu, u bolnicu se javlja sve više bolesnika, a pristižu i novi dragovoljci koji se zdušno prihvaćaju plemenitog posla. Skupljajući novac za gradnju nove bolnice, Ivan bijaše optužen da ga nerazborito troši dijeleći ga siromasima te da u bolnici nema mjesta jer se nepotrebno primaju mnogi nepodobni, poput lihvara i prostitutki. Na to je uslijedio odgovor s protupitanjem koji će mu osigurati trajnu slavu: "Kada bih primao samo pravedne, moje bi sobe bile prazne i kako bih tada mogao raditi na spasenju grešnika?"
Nakon njegove, relativno rane smrti, 1550., rad bolnice i dalje se poboljšava, a redovnici šire svoje aktivnosti diljem Španjolske, zatim stižu u Rim, a 1595. Fatebenfratelli stižu i u Novi svijet te u Kartageni, u Kolumbiji, otvaraju prvu bolnicu u Latinskoj Americi, a zatim i niz manjih zdravstvenih stanica u sklopu svojih misionarskih centara.
Zbog svojih vrlina i zasluga, Ivan od Boga bit će beatificiran 1590. te kanoniziran 1690. Uz Kamila de Lellisa, 1930. bit će proglašen za službenog zaštitnika bolničara i njihovih udruga. Dodatno će biti odabran i za zaštitnika od alkoholizma i alkoholičara te od raznih tjelesnih bolesti, osobito srčanih, jer je tih bolesnika zacijelo bilo najviše među njegovim štićenicima. Budući da je i sam bio uspješan knjižar, za svog zaštitnika prihvatiše ga knjižari, a vatrogasci vjerojatno zato što se sa subraćom istakao u spašavanju bolesnika iz Kraljevske bolnice u Granadi koju je zahvatio katastrofalni požar. Nakon bolničara, jasno je da su ga prihvatile i medicinske sestre, kao i ostalo bolničko osoblje.