Fitoterapija
 
POVRATAK POD OKRILJE MEDICINE
 
Biljke su nas liječile otkako postoji ljudski rod. Drevna medicina i farmacija temeljila se na znanosti o bilju sve do 20. stoljeća, kada je moderna farmaceutska industrija sintetizirala mnoge prirodne molekule i učinila ih masovnijima i dostupnima u odnosu na prirodne.
 
 
U koraku dalje, kemija je proizvela i nove molekule, koje su odlično djelovale na bolesti te se u drugom dijelu 20. stoljeća polako zazire od biljaka, koje su se (na prvi pogled) činile inferiorne u odnosu na rastuću farmaceutiku.

Pojavom novih mikroorganizama te pojavom rezistencije na sintetičke lijekove, biljna medicina u današnje vrijeme poprima sve jaču snagu, posebno u liječničkim krugovima. No, niti fitoterapija nije mirovala u godinama ignoriranja - u daljnjem tekstu vidjet ćemo da je doprinos mnogih istraživača unio mnogo napretka u područje liječenja biljem.

Fitoterapiju danas poznamo i pod pučkim nazivom „travarstva“, „biljarstva“ ili „herbalizma“, iako postoje neke sitne razlike. Travarstvo je zapravo izvorni oblik narodne medicine; temelji se na višestoljetnom prijenosu znanja o ljekovitosti bilja i nekih njegovih ljekovitih oblika (alkoholnih tinktura, macerata i sl.) u naše vrijeme. Sjetimo se da su svećenici, kao izvrsni poznavatelji bilja, odigrali veliku ulogu u skupljanju i katalogiziranju ljekovitih biljaka te su mnoge ljekarne bile u njihovoj nadležnosti. Termin „fitoterapija“ prvi je uveo francuski liječnik Henry Leclerc (1870.-1955.), u svom djelu „Precis de Phytotherapie“. Ona zapravo predstavlja sponu između klasične, odnosno službene medicine i travarstva, tj. narodne medicine.

Tisućugodišnje iskustvo
Mnogo je defincija fitoterapije. Najobuhvatnije rečeno, fitoterapija koristi biljke i njihove ekstrakte te ljekovite oblike za prevenciju bolesti, održavanje zdravlja i liječenje organizma. Ona pokriva područje simptomatike, no glavni cilj je zapravo liječenje uzroka - tada je fitoterapija ispunila svoju zadaću. Polje današnje fitoterapije izuzetno je široko: osim uobičajene upotrebe biljaka, obuhvaća i neka područja farmaceutike (vaginalete, supozitoriji, kapsule i sl.), kozmetologije (prirodna kozmetika, pakunzi za kosu i sl.) te nutricionizma (nutritivna i terapeutska vrijednost biljnih ulja). Znanstvena istraživanja aktivnih supstanci u bilju dala su dodatnu snagu tisućugodišnjem iskustvu.

Zahvaljujući pojedinim liječnicima, biokemičarima i farmaceutima, u nekim europskim zemljama i SAD-u fitoterapija, odnosno fitoaromaterapija francuskoga smjera (ima izražen dio korištenja eteričnih ulja), ponovo dolazi u klinike kao ozbiljna alternativa pod okriljem alopatske medicine. Na tom polju prednjače Francuska i Belgija (dr. Dominique Baudoux) te Njemačka i SAD (dr. Kurt Schnaubelt). Već postoje udžbenici o kliničkoj upotrebi biljaka i ekstrakata te verificirana učilišta za medicinsko osoblje i laike (npr. Hippocratus i Pacific Institute for Aromatherapy). Danas posjedujemo vrlo jasne upute o upotrebi biljaka, potvrđene od liječnika i biokemičara, a nalaze se u ESCOP-u, u nekim uputama WHO-a te nekih manjih fitomedicinskih registara raznih zemalja, npr. francuski IESV ili pravilnik njemačke Komisije E.

Biljni materijal i pripravci
Ljekovitost biljke određuje jedna ili više aktivnih supstanci. Te supstance često se ne nalaze u svim dijelovima biljke, zato postoje pravila što i kada skupljati da bi koncentracija aktivne supstance bila najveća. Biljni materijal za terapiju dolazi iz korijena, rizoma ili lukovice, gomolja, stabljike, drveta, kore, lista i zeleni, cvijeta, sjemenke, pupoljka, ploda (zrelog ili nezrelog), smole ili vrsaka. Neki se skupljaju u proljeće ili jesen (korijeni), neki prije ili za vrijeme cvatnje, kora se skuplja kad je mlada itd. Osim vremena branja, vrlo je važan i način obrade jer neadekvatnom obradom (npr. nepravilnim sušenjem) možemo izgubiti aktivne tvari i dobiti samo slamu.

Postoji nekoliko oblika u kojima se ti materijali mogu koristiti, kao i nekoliko vrsta njihovih ekstrakata i otopina. Neke znamo iz svakodnevnog života, a neke su novijeg datuma i specifičnih namjena. Tu spadaju infuzi i dekokti (čajevi), tinkture (alkoholni macerati biljaka), lipidni macerati (biljke uronjene u biljna ulja), prah (aktivne supstance nastale sušenjem tinktura), integralne otopine (tinkture dobivene posebnom vrstom obrade, koja omogućava maksimalni udio aktivnih supstanci, npr. SIPF) te eterična ulja (hlapljive supstance dobivene destilacijom ili ekstrakcijom biljnog materijala). Tradicionalni travari koristili su još neke načine i pripravke, no napretkom istraživanja ti načini su ostali u povijesti.

Logično je pitanje: zašto biljke kad imamo farmaceutsku industriju? Postoji nekoliko vrlo snažnih razloga za razmatranje te dileme. No, prije svega, moramo nešto znati o djelovanju aktivnih supstanci u biljkama:
• mikroorganizmi često ne mogu razviti rezistenciju na aktivne biljne molekule – radi se o visokoj složenosti i multiaktivnosti tih molekula u tijelu, tako da mikroorganizam nema mogućnosti niti vremena prilagoditi se i razviti otpornost; ako i razvije otpornost na pojedinu supstancu, postaje žrtva neke druge;
• biljke imaju više aktivnih supstanci, koje u tijelu djeluju sinergijski, odnosno ne djeluju specifično na samo jedan proces; time se u kaskadi djelovanja potpomažu u konačnoj pobjedi nad bolesti;
• mnoge biljke posjeduju aktivne supstance koje ubijaju samo patogene organizme, dok normalnu floru ne oštećuju; to je posebno vidljivo kod djelovanja na crijevne bakterije;
• neke biljke izravno potpomažu rad imunosnog sustava te tako jačaju prirodne resurse u borbi protiv bolesti, što ostavlja jači imunosustav nakon infekcije.

Fitoterapeut - savjetnik u liječenju
Dolazimo do pitanja terapije - tko je treba preporučiti, odnosno provoditi. U nedostatku zakonske regulative na području alternativne medicine, fitoterapeuti se nalaze kao „slobodni strijelci“, osobe koje daju savjete o zdravlju, a da pritom ne moraju imati službenu titulu neke certificirane ustanove. Srećom, to stanje se mijenja: u našoj zemlji postoje učilišta koja omogućavaju vrlo dobru izobrazbu i verificirani program Ministarstva prosvjete i sporta, koji barem formalno pokriva baznu osposobljenost fitoterapeuta. Kao i u drugim strukama, on mora steći nova iskustva i znanja kroz praktični rad.

Fitoterapeut mora imati medicinska znanja o bolestima i njihovim uzrocima, djelovanjima farmaceutskih lijekova, te mora dobro poznavati svijet ljekovitog bilja. Vrlo široko, ali nužno potrebno. Zašto? Ako mu dođe osoba koja ima medicinsku dijagnozu, on mora znati pročitati nalaz i napraviti strategiju fitoterapije. Ako ta osoba pije i neke lijekove, on mora znati njihovo djelovanje i moguće interakcije s biljnim medikamentima. O bilju pak mora znati mnogo, jer preporučuje fitoterapiju koja se mora slagati s terapijom lijekovima te s općim stanjem pacijenta. Fitoterapeut ne smije samostalno ukidati lijekove pacijenta! Mnogi novinski napisi u posljednje vrijeme pokazuju da je opasno igrati se zdravljem i životom onoga tko dolazi po pomoć. Najsavršeniji način djelovanja je suradnja s njegovim liječnikom; kombinacija oba pristupa pojačava mogućnost ozdravljenja pacijenta - a to je konačni cilj.

Fitoterapija, zajedno s aromaterapijom, predstavlja rastući trend među liječnicima u EU. Time se ne podcjenjuje položaj moderne farmaceutike, bez koje bi borba s bolestima bila osuđena na propast. Radi se, zapravo, o pokušaju da se iz prirode oko nas oslobode ljekovite i iscjeljujuće fitokemijske snage. Ako se vratimo na početak teksta, vidljivo je da su nas biljke liječile tisućama godina, zbog njih i njihove ljekovitosti ljudski rod nije podlegao mnogim pošastima kroz stoljeća. Bilo bi dobro da tim starim spasiteljima nađemo mjesto i u 21. stoljeću.

 
 
Goran Smirčić, aromaterapeut Stanislava Laginja, dr.med., spec. dermatovenerolog