Poremećaji rasta kose
 
GUBITAK KOSE - GUBITAK SAMOPOUZDANJA
 
Dlaka je izuzetno važan dio kože sisavaca, iako se njena uloga evolucijski znatno mijenja. Današnjem čovjeku dlaka na tijelu nema veliko funkcionalno značenje, osim specijaliziranih dlaka na posebnim mjestima.
 
 
Gusti dlačni pokrov na vlasištu dobra je zaštita od sunca, a izvjesnu su zaštitnu ulogu od okoliša zadržale i specijalizirane dlake u nosnicama te obrve i trepavice. Važna uloga dlake, a naročito kose, jest njen znatan udio u stvaranju vizualnog identiteta, kroz široki raspon socijalnih i seksualnih poruka koje odaje specifičnim stilom i bojom.

Staro za novo
Dlaka i korijen dlake sastoje se od brojnih specijaliziranih stanica koje su uključene u proizvodnju dlake.
Za vrijeme faze rasta (anagena faza) dlaka je duboko u koži, čvrsto usidrena u potkožno masno tkivo. Na kraju faze rasta dlaka se pomiče prema površini te u sljedećoj fazi lako ispada.

Sljedeća, katagena faza, vrijeme je mirovanja. Radi se o prijelaznoj fazi ciklusa između rasta i ispadanja, koja traje od dva do četiri tjedna.



Posljednja, telogena faza, traje tri do četiri mjeseca, iako dužina tog razdoblja nije ista na svim dijelovima tijela. Tijekom te faze dlaka više nije čvrsto usidrena u koži te ispada.

Ispadanje kose fiziološki je proces kojim se staro vlakno zamjenjuje novim. Puno je čimbenika koji utječu na rast kose, a ključni su hormoni. Korijen dlake ima receptore za androgene i estrogene, koji mogu utjecati na njegovu aktivnost. Drugi hormoni, uključujući one iz štitnjače i hipofize, također mogu imati značajan utjecaj na rast kose. Na rast kose može utjecati i stres, kao i nedostatak željeza u krvi te slabokrvnost.
Najčešći su poremećaji rasta kose alopecija areata i androgenetska alopecija.

Krugovi bez kose
Alopecija areata česta je bolest (2% populacije) koja se očituje neožiljnim ovalnim žarištima bez dlake. Žarišta mogu spontano nestati ili napredovati prema potpunom gubitku kose na glavi (Alopecija totalis), a i gubitku svih tjelesnih dlaka (Alopecija univerzalis).
Alopecija areata započinje naglo, bez simptoma, u dobi izmedu 5. i 40. godine života, i zahvaća podjednako oba spola. Prvo žarište u 60% slučajeva nastaje na vlasištu. Karakterističnog je izgleda, ovalno ili okruglo i oštro ograničeno. Gubitak dlaka je potpun, a koža je glatka i blijeda. U težim slučajevima dlake ispadaju i na trepavicama i obrvama što može u početku biti i jedini znak bolesti. Na rubovima aktivnog žarišta dlaka ispada spontano ili uz lagano povlačenje.
Alopecija areata najčešće se javlja u blagom, a rjeđe u teškom obliku bolesti, gdje dlaka u naletima ispada tijekom niza godina. Totalna i univerzalna alopecija rijetki su i teški oblici bolesti, s potpunim gubitkom dlaka na vlasištu, odnosno gubitkom svih tjelesnih dlaka.

Bolest je praćena promjenama na noktima i očima, što ukazuje na sustavnu prirodu bolesti. Nokti mogu imati točkaste udubine, uzdužne brazde, nepravilna zadebljanja ili su pak zamućeni i lomljivi. Promjene na očima primijećene u tijeku alopecije areate rijetke su i očituju se kataraktom, kao i točkastim zamućenjima leće, ili pak promjenama na krvnim žilama dna oka.

Trajanje početnog napada bolesti u 30% slučajeva kraće je od šest mjeseci, u 50% slučajeva kraće je od jedne godine, a u 70-80 % slučajeva manje je od pet godina. Potpuni oporavak izostaje u 20-30% slučajeva. Tijek bolesti u potpunosti je nepredvidiv te je u ranoj fazi bolesti nemoguće dati odgovarajuću prognozu.

Liječenje alopecije areate usmjereno je na stimulaciju rasta kose, pri čemu se koriste minoksidil i kortikosteroidi. Učinkovito liječenje alopecije areate predmet je mnogih laboratorijskih istraživanja koja su usmjerena na biološke lijekove, nove suvremene lijekove, koji djeluju selektivno na imunološki sustav, kao i na pokušaje genske terapije (trebat će mnogo godina da se razvije genska terapija za alopeciju areatu). Uspješno testiranje učinkovitosti novonastalih lijekova u bolesnika s alopecijom areatom može dovesti do uvođenja novih terapija za ovaj imunološki posredovan gubitak dlake. Naime, iako alopecija areata nije opasna za život, bolest ima razoran psihološki učinak na oboljele osobe.

„Muška“ ćelavost
Androgenetska alopecija, ili ćelavost, dio je ljudskoga roda i povijesnih zapisa od pradavne prošlosti. Evolucijski dokazi sugeriraju da postoji dulje od modernog čovječanstva. Naši najbliži primati, orangutani i gorile, također mogu razviti androgenetsku alopeciju.
Još su starogrčki liječnici shvatili da se muška ćelavost može razviti u muškaraca svih dobi, nakon puberteta. Također su zapazili da mladi dječaci kastrirani prije puberteta nisu razvili androgenetsku alopeciju, bez obzira na njihovu genetsku obiteljsku povijest. Danas pouzdano znamo da je razlog pojave ćelavosti izloženost korijena dlake muškim spolnim hormonima (androgenima).

Unatoč svojem standardnom nazivu „muška ćelavost“, androgenetska alopecija je najčešći oblik gubitka kose i u žena. Kod muškaraca, gubitak kose ograničen je na vrh glave, a može uključivati stanjivanje i/ili opadajuću liniju kose. U žena je prezentacija drugačija: sa samo difuznim stanjivanjem na vrhu glave i očuvanim rubom kose prema čelu.

Androgenetska alopecija razvija se kod 50 do 80% muškaraca bijele rase. Ljudi koji ne razvijaju androgenetsku alopeciju zapravo su u manjini: 40% muškaraca u četrdesetim godinama ima alopeciju. Postotak raste s dobi, sve do 80% muškaraca koji s 80 godina imaju alopeciju.

I kod žena...
U žena, gubitak kose najčešće se vidi u ranim četrdesetim godinama, u nešto kasnijoj dobi od prve pojave u muškaraca. Za razliku od muškaraca, učestalost alopecije kod žena ne nastavlja rasti s povećanjem dobi. Androgenetska alopecija prisutna je u općoj ženskoj populacijie negdje između 20 i 40%.
Liječenje androgenetske alopecije moguće je lijekom koji se zove finasterid (tablete) i koji se uzima svakodnevno. Također su na tržištu dostupni preparati s minoksidilom, koji se na vlasište nanose svakodnevno, u obliku losiona.

 
 
Prof.dr.sc. Ines Brajac, dr.med.,
spec. dermatovenerolog