15. listopada – Dan bijelog štapa
 
ŽRTVE PREDRASUDA
 
Osobe s invaliditetom oduvijek su, kao „drukčije“, privlačile pažnju javnosti. U nekim razdobljima i sredinama pripisivale su im se nadnaravne moći, dok je bilo (nažalost, svakodnevno svjedočimo tome da još uvijek ima) i pojedinaca koji su, u najboljem slučaju po osobu s invaliditetom, stanje trajne oštećenosti ili gubitka neke funkcije nalazili u manjoj vjerojatnosti da će ljudi ravnodušno proći pokraj prosjaka s invaliditetom, nego pokraj onoga čije su sposobnosti naizgled očuvane.
Oboje je, naravno, predrasuda, a predrasude ponekad postanu toliko uvriježene da upravo prerastu u mitove.
 
 
Balorovo oko
Međutim, kako pojava invaliditeta u svakom društvu i dalje neupitno odskače od nečega što se smatra očekivanim, spominjanja i razna tumačenja brojnih teškoća i oštećenja, pa tako i oštećenja vida, uistinu su našla svoje mjesto u mitovima, legendama, bajkama, religijskim tekstovima, a u istoj mjeri i u djelima moderne i suvremene književnosti. Njihovo pojavljivanje u tim djelima uistinu ima neprekinut kontinuitet od prvih pisanih djela do danas i već zbog toga zaslužuje našu pažnju. S obzirom na vrijeme nastanka, u tekstu možemo otkriti stav poznatog ili nepoznatog autora prema sljepoći, ali i prema međusobnom odnosu između slijepog pojedinca i njegove okoline.


Kako se književni tekstovi, a pogotovo oni koji su dio tradicionalne narodne književnosti, čitatelju obraćaju na način da mu dopuštaju samostalno i posve osobno zaključivanje, tumačenje pregleda koji slijedi bit će protkano posve osobnim viđenjem pročitanog.

Najstariji, od manje poznatih tekstova, koji sam pronašla pripada mitologiji Kelta. U zapisima se pojavljuje Balor, pripadnik vrste starije, i donekle moćnije, od bogova. Moć Balora kao pojedinca krije se u njegovom slijepom oku, koje nije uistinu slijepo, već je prisiljen držati ga zatvorenim. Prema zapisima, iako je imao dva oka, jedno je, zapravo zbog najobičnije dječje znatiželje, i u odrasloj dobi morao držati zatvorenim. Naime, dok su čarobnjaci njegova oca spravljali čarobni napitak, kriomice je provirio kroz prozor prostorije u kojoj se to događalo. Otrovni dim iz kotla s čarobnim napitkom uvukao se u njegovo oko, čiji je pogled time postao toliko otrovan da bi ubio svakoga tko bi mu se našao u vidokrugu.

Balorova je daljnja sudbina izgledala ovako: ostavili su ga na životu, i unatoč oku i upravo zbog tog oka. Oko je morao držati stalno zatvoreno, osim u trenucima okršaja i sukoba sa smrtnim i besmrtnim neprijateljima. Na otrov iz tog oka nisu bili imuni ni ljudi, ni divovi, a niti inače besmrtni bogovi. Na dan bitke oko bi bilo podignuto kukom, a izbrisalo bi sve što bi se našlo pred njime. U sjećanju ljudi u Irskoj ta je legenda navodno još uvijek živa, jer ono što ostali narodi zovu „urokljivo oko“, Irci nazivaju „Balorovim okom“. Taj tekst, koji očito govori o tome kakav je bio stav tvorca te legende o gubitku vida, neodoljivo podsjeća i na malo drugačije izrečene, ali još uvijek prisutne stavove današnjeg čovjeka - od sljepoće se istovremeno zazire i pripisuju joj se nadnaravne moći, a slijepog se pojednica (ili bolje reći slijepo oko) smatra istovremeno i strašnim, i moćnim, i kažnjenim, i nadmoćnim.

Slijepi pored zdravih očiju
Nešto mlađi tekst govori o utemeljenju grada Istanbula. Prema legendi, proroci čuvenog proročkog hrama Apolona u Delfima savjetovali su rimskog cara Byzasa, utemeljitelja Istanbula, da se naseli „preko puta zemlje slijepih“. Nakon duge potrage, kada su nomadi u potrazi za tim mjestom došli do Istanbulskog poluotoka i bili zadivljeni bogatstvom onoga što im je omogućavao Zlatni rog, upoznali su ljude na drugoj strani Bospora. Tada su pomislili da mora biti slijep onaj tko bi se naselio na drugoj obali pored ovakvog idealnog mjesta koje pruža tolike mogućnosti i zaključili su da su došli do mjesta koje su im spominjali proroci. U tom tekstu nema spomena slijepog pojedinca, ali možemo govoriti o doživljaju sljepoće kao relativnoj nesposobnosti nekog drugog, u ovom slučaju cijelog naroda, da vidi ono što vidimo na način koji vidimo, bez obzira na to što se ne radi o fizičkom gubitku vida.

Slijepi Amund
U islandskoj se mitologiji može pronaći priča o Slijepom Amundu koji je progledao jednom u životu, i to da bi osvetio smrt svoga oca, kao i višestruku nepravdu koja mu je nanesena. Naime, ne samo da mu je ubijen otac, već kao dijete rođeno izvan braka i kao slijepi pojedinac, nije bio uzet u obzir prilikom određivanja novčane naknade za smrt oca, što je tadašnji zakon dopuštao. Isplaćivanje novčane naknade ujedno je značilo i oslobađanje počinitelja ubojstva. Novčana naknada za tu smrt podijeljena je među drugim članovima obitelji, ali Slijepi Amund bio je izuzet bez pitanja. U susretu s ubojicom svoga oca, koji mu objašnjava kako je uredno podmirio dug ostalim članovima obitelji, Amund i sam iznenađen progleda, ubojici nanosi smrtonosan udarac sjekirom i nakon toga ponovno postaje slijep kao što je bio i ranije.

Čovjek koji je bio zadužen za tumačenje i primjenu zakona, svojevrsni mudri sudac o ovom slučaju, odlučuje da Amund nikako ne može biti smatran krivim za svoje djelo, budući da je vrlo očito riječ o situaciji van ljudske moći i time iznad ljudskoga zakona.
Ta priča pripada periodu početaka prihvaćanja kršćanstva na Islandu i sudac, koji je u tom trenutku već prešao na kršćanstvo, zapravo govori o kršćanskom poimanju Božjeg plana, ali inače vrlo suvremen tekst cijele knjige u kojoj se nalazi i priča o Amundu ukazuje na još jedan aspekt postupanja društva, a to je diskriminacija. U ovom je slučaju diskriminacija dvostruka jer diskriminira pojedinca po osnovi sljepoće i po osnovi rođenja izvan braka. Stavljena u kontekst mitologije i vremena u kojem je nastala, Amundova osveta i iznenadna mogućnost gledanja inače slijepim očima, isključivo u svrhu ubijanja nepoštenog pojedinca, nije okrutna, odnosno posve je u skladu sa zakonima, a zapravo znači borbu za njegova prava i poruku da vrijedi jednako kao i drugi.

Pepelko
Budući da se slični motivi pojavljuju u mitovima i legendama svih naroda svijeta, lako možemo zaključiti da se sigurno ponešto o sljepoći može naći i u hrvatskim bajkama, mitovima ili predajama. U bajci „Pepelko“ mladić istog imena, po nalogu oca svoje izabranice, putuje do Mjeseca. Kako, naravno, nije riječ o misiji pojedinca u svemirska prostranstva, već o putovanju svojstvenom bajkama, dakle onom kojem nitko ne zna početak ni kraj, Pepelko na svom putu susreće ljude i druga bića u ne baš svakidašnjim situacijama. Među ostalim, sreo je i slijepog grofa koji od njega traži da Mjesecu, koji s neba sve vidi, postavi pitanje o tome zašto je ostao bez vida. Po povratku Pepelka, grof dobiva sljedeći odgovor: slijep je jer je mnoge ljude „preslijepio“ (prevario) i ponovo će progledati kada pošteno vrati sve što je stekao na nezakonit način. Suvišno je uopće isticati kako takvog uzroka sljepoće nema, ali slično vjerovanje zaista se još uvijek može naći u krajevima gdje živi običajno pravo, koje osvetu do neke mjere prepušta višoj sili ili prirodnoj ravnoteži.

Do današnjeg dana
Skok od nekoliko stoljeća vodi nas do Sue Townsend, autorice knjiga o Adrianu Moleu. I sama slijepa zbog dijabetesa, onemogućenog kretanja bez invalidskih kolica, i s transplantiranim bubregom, sasvim sigurno na svojoj koži svakodnevno osjeća sve predrasude prema sljepoći i oblike višestruke diskriminacije, ne samo prema osobama s invaliditetom, već i prema svima koje volimo smatrati „drugačijima“. U svojoj knjizi „Adrian Mole i nemoćne godine“, kao i u svima prethodnima, o teškim temama progovara na humorističan način.

O predrasudama koje, kako smo mogli pročitati u ranije navedenim tekstovima, prerastaju u legende, a neupitno postoje i danas, Sue Townsend kaže sljedeće:
Nazvao je Nigel. Histeričan. „Graham je mrtav. Veterinar je rekao da je vjerojatno mrtav najmanje dvanaest sati.“ „I ti nisi shvatio da je siroti pas prestao disati?“, zajedljivo sam pitao. „Mislio sam da slijepci imaju pojačan sluh.“
Koliko smo puta čuli to potpuno neutemeljeno vjerovanje?
Iako Nigel sam po sebi nije baš osobito pozitivan lik serijala, odgovor koji je dao u ovoj situaciji uistinu ne može govoriti više o istinitosti ne samo Moleove tvrdnje, nego i o stvaranju mitova i čudesa:
„Ti mene brkaš sa Supermanom!“
Drugačija forma, ne toliko drugačiji sadržaj kao nekoć. Nigelu se u ovom slučaju nema što dodati.

 
 
Javorka Milković