31.listopada - Svjetski dan štednje
 
ZRNO PO ZRNO
 
«Novac je lakše steći
nego sačuvati.»
Montaigne
 
 
Umoran i zamišljen vraćam se kući i odjednom osjetim fascinirajući miris crne kave koji me odvodi u obližnji kafić. Naručim kavicu i čujem poziv poznanika da im se pridružim. Užitak u omamljujućem okusu vrućeg kofeinskog napitka pokvarili su Igor i Ivo raspravom o svom bijednom umirovljeničkom životu, maloj mirovini, siromaštvu i neimaštini.

„Ne dosađujte čovjeku. Sami ste krivi jer, dok ste bili mladi, razbacivali ste se novcem i nemilice ga trošili. Da ste samo dio stavljali na štednju, danas ne biste po džepovima tražili sitniš da platite kavu. Govorio sam vam: pitat će starost gdje je bila mladost“, kori ih Mile. „Mladost, ludost! Tko bi onda mislio na stare dane? Imali smo jednake plaće, ali ti si bio mudriji, štedio si i sebi osigurao bezbrižnu starost pa sad živiš kao lord“, priznao mu je Ivo.



Mladost - ludost
„Bili ste onda rastrošni pa sad plaćate ceh. Mile je razborito trošio tada i sada. Imao je novaca u mladosti, ima i u starosti. Novac je lakše steći nego sačuvati“, kažem smiješeći se.
Vidio sam da se svi kaju što nisu mislili na stare dane, već samo na užitak. Uzalud im kajanje jer što je prošlo, ne može se vratiti. O tome sam dugo razmišljao i sjetio se Dana štednje, držeći da ova priča može mladima poslužiti kao ozbiljno upozorenje i poticaj na razmišljanje o štednji. Ovaj mali isječak iz razgovora umirovljenika jasno pokazuje kako prolaze oni koji u mladosti ne misle na starost.

Jedan je od njih to lijepo ilustrirao svojim primjerom, a naveo je i primjer kolege s posla, koji je stalno pomalo odvajao od svoje plaće i štedio pa, iako imaju jednake mirovine, on nema financijskih poteškoća niti u bilo čemu oskudijeva. Njihovo je iskustvo dobra pouka i putokaz mladima kako treba štedjeti kad se ima novaca da bismo mogli bezbrižnije i kvalitetnije živjeti kada se prihodi smanje i postanu nedostatni za podmirenje svih egzistencijalnih potreba. Tada se poseže za ušteđevinom i problem riješi. Ušteđevina dobro dođe kad se koristi godišnji odmor i s obitelji odlazi na more te za uređenje stana i podmirenje troškova za druge potrebe koje se ne mogu riješiti redovitim prihodima.

Uz te koristi, štednja donosi velike blagodati svima, a ne samo štedišama, jer se taj novac investira u izgradnju tvornica, puteva, škola i drugih objekata općedruštvenog interesa. Zbog toga štednja i štediše zaslužuju maksimalnu društvenu pozornost. Štednja se posvuda promovira; građanstvo, posebno djecu i mladež, informira se, educira i potiče na štednju. Tu su i posebni poticaji banaka, štedionica te drugih financijskih institucija i organa državne vlasti. A za budućnost štednje najvažnije je razvijanje svijesti, odgoj i edukacija djece, budućih štediša.

Svjetski dan štednje
Kada neka aktivnost prijeđe nacionalne granice i poprimi međunarodne značajke, a svake godine se obilježava njezin dan u mnogim zemljama svijeta, onda je sigurno riječ o drušveno korisnoj aktivnosti pa je, u znak priznanja, utemeljen Svjetski dan štednje.
A kako je došlo do proglašenja Svjetskog dana štednje i zašto se on obilježava baš 31. listopada? Svjetski dan štednje posebno je priznanje štedišama i štednji, kao aktivnostima od velikog društvenog značenja, a 31. listopada odabran je kao znak sjećanja na Prvi međunarodni kongres štedioničara, koji je na taj dan 1924. godine održan u Milanu. Kongresu je nazočilo 350 delegata iz 27 zemalja svijeta, a predstavljali su oko sto milijuna štediša. Sastali su se u želji da pronađu izlaz iz krize koju je uzrokovao Prvi svjetski rat. Sudionici kongresa usuglasili su se da je štednja ne samo prijeko potrebna, nego je jedini pravi put za razvoj čovječanstva, pa je ustanovljen Svjetski dan štednje kao oživljavanje borbe protiv svih oblika rasipništva. Time je započelo vrijeme promišljanja o očuvanju postojećih resursa i promjeni u njihovu korištenju.

Posljednji dan Kongresa, na temelju odluke svih sudionika, profesor Filippo Ravizza proglasio je 31. listopada Svjetskim danom štednje. Bio je to početak promišljanja o očuvanju postojećih resursa i kvalitativnih promjena u njihovom planskom i racionalnom korištenju, a tijekom proteklih godina postao je tradicijom štednje i borbe protriv rasipništva.

Umjetnost trošenja
Štednja je znalačko, razborito i ekonomično postupanje s novcem i materijalnim dobrima, njihova racionalna potrošnja i odgovorno stvaraje zaliha hrane, materijala, novca.

Pojam štednje podrazumijeva čuvanje materijalnih dobara i/ili novca. Provodi se razboritim planiranjem, racionalnom potrošnjom, odgađanjem ili ograničavanjem potrošnje na određeno vrijeme, obustavom manje potrebne i nekorisne potrošnje. To se naročito odnosi na neracionalnu potrošnju i gubitke u domaćinstvu, gospodarstvu i proizvodnji. Bez obzira na njezin značaj i važnost, štednja nikad ne smije ići na račun kvalitete života ljudi i proizvodnje. Dakle, štednja nije i ne smije biti škrtarenje, nego mudro, plansko i znalačko gospodarenje raspoloživivim sredstvima. Zalihe i uštede stvaraju se boljim iskorištavanjem sirovina, energije i novca, svođenjem gubitaka, škarta i otpada na najmanju moguću mjeru i izbjegavanjem kupovanja nepotrebnih roba. Štednja je ulaganje koje nudi sigurnost i trajnu vrijednost. Nepoznati autor to je sažeto i iznimno lijepo rekao: „Štednja je umjetnost trošenja.“ To znači da potencijalne mlade štediše, djecu i tinejdžere treba odgajati u duhu štednje, upoznati ih sa štednjom i očuvanjem prirodnih resursa za buduće naraštaje, koji će razumno gospodariti njima.

Štediša je osoba koja misli na svoju budućnost, poglavito na svoju starost. Umjeren je u potrošnji novca i materijalnih dobara. On raspoloživa novčana sredstva mudro i racionalno rasporedi, a dio novca odvaja, ulaže na štednu knjižicu i štedi na kraći ili dulji rok.

Brojne mogućnosti
Kada kažemo riječ „štednja“, svi pomisle na novčanu štednju, a ona je samo jedan, ali značajan, segment vrlo širokog pojma štednje. Ovisno o gledištu s kojega pristupamo štednji, možemo ju podijeliti na različite načine, ali uglavnom razlikujemo novčanu i materijalnu štednju. Nadalje, štednja može biti individualna i kolektivna, zatim štednja odraslih osoba i dječja štednja. Dijete živi u obitelji, a obiteljskoj štednji posvećeno je najmanje pozornosti iako postoje velike mogućnosti uštede, pa ćemo ukrato ukazati na tu štednju te mjesto i ulogu djeteta u njoj.

Obiteljska štednja
U obitelji je mnogo neracionalnog trošenja. Uz malo poticaja, edukacije i praktičnog pokazivanja gdje se i što rasipa te konkretnom poukom kako to riješiti, moglo bi se mnogo uštedjeti, a da nitko zbog toga ne bi bio prikraćen ni u čemu.
Evo samo nekoliko primjera neracionalnosti:
- zatvoreni ventili ispuštaju vodu kap po kap,
- dok pojedinci peru zube, voda bez potrebe stalno teče iz slavine,
- toplinska energija troši se na zagrijavanje i onih prostorija koje se malo koriste,
- svjetlo gori u svim prostorijama,
- umjesto štednih, koriste se klasične žarulje,
- nerijetko se skuha više hrane nego što članovi obitelji mogu pojesti, a ostatak se baca,
- sredstva za čišćenje, zbog nepromišljenosti, neracionalno se troše,
- perilice rublja ne koriste se u vrijeme jeftinije struje, a mogle bi,
- umjesto reguliranja temperature u sobama, kad je prevruće, otvaraju se prozori.

Navedeni primjeri događaju se posvuda, a s malo truda mogu se ukloniti pa ostvariti značajnu uštedu i time smanjiti izdatke iz kućne pričuve. Rasipanje loše utječe na odgoj djece.

Narod kaže: „Zrno po zrno – pogača, kamen po kamen - palača“. Tako je i s uštedom u domaćinstvu: na svemu se pomalo štedi, a ukupna će ušteda biti iznenađujuće velika. Zato u potrošnji treba štedjeti svugdje gdje za to postoje uvjeti.
U obiteljskoj štednji sudjeluju roditelji i djeca. Mališane valja educirati te razvijati naviku i svijest o potrebi štednje, ne prisiljavati ih na to, nego im praktično pokazati, zamoliti ih da tako rade, zahvaliti im na pomoći i uštedi materijala. Na njih treba djelovati primjerom, a ne prinudom.

Dječja štednja – ulaganje u budućnost
Dječja je štednja dugoročno ulaganje u njihovu budućnost. To je korisna navika i čvrst temelj svih budućih financijskih aktivnosti. Da bi dijete usvojilo tu vrijednu naviku, mora biti educirano za tu aktivnost. Odgoj, edukaciju, razvijanje svijesti i naviku štednje provode roditelji, primjereno dobi mališana. Iako mnogi roditelji tek rođenom djetetu otvaraju štednju u nekoj štedionici ili banci i sav novac koji djetetu daju kum, rodbina, prijatelji i drugi ljudi usmjeravaju na štednju, edukacija i odgoj za štednju počinju tek kada ono spozna što je štednja, što novac, kad shvati njegovu vrijednost te ulogu i značaj štednje za svakog štedišu, ali i za zajednicu u cjelini. Prije toga ono iz zabave i igre počinje ubacivati novčiće u štednu kasicu, koju je dobilo od neke banke. Ipak, to nije samo igra jer postupno prerasta u naviku. Kada shvati da za te novčiće može kupiti, primjerice, sladoled, umjesto ubacivanja u kasicu, ono će kupiti sladoled.

S uzrastom djeteta, pod odgojnim utjecajima i poučavanjem roditelja, širi se dječje znanje o novcu i njegovoj vrijednosti, ali i o potrebi i važnosti štednje. Ono počinje shvaćati da s porastom ušteđevine raste njegova sigurnost i kupovna moć. Javljaju se želje za nabavom vrijednih igračaka, kasnije mobitela, fotoaparata i kamera ili bilo čega drugoga. Ako nema dovoljno novaca, nastavit će štedjeti da bi moglo kupiti to što želi. Sada, uz pomoć roditelja, počinje planirati, ali javlja se i dvojba: dati novac na štednju ili kupiti, opet primjerice, sladoled. Ne daje, kao ranije odmah prioritet sladoledu, već promišlja i o kupnji onoga što je ranije planiralo, pa nekad kupi sladoled, a nekad novac ubaci u kasicu.

Njegovi interesi se šire, ali se širi i znanje o novcu i štednji. U edukaciju se uključuju odgajatelji u vrtiću, a polaskom u školu i nastavnici. Djetetovi interesi sve više naginju ka štednji jer na uloženi novac dobije kamatu. To je vrijeme mudrijeg raspolaganja i trošenja novca te određivanja cilja štednje. No, valja znati da je bio dugačak put do takvog razmišljanja, planiranja potrošnje i upravljanja vlastitim novcem, ali potrebno je još mnogo učenja i svladavanja financijskih vještina da bi sigurno i odgovorno odlučivalo, mudro i racionalno trošilo novac. Valja naglasiti da je dječja štednja namijenjena djeci i tinejdžerima do 18 godina, a potom prelaze na komercijalnu štednju za odrasle.

I za kraj, jedna misao Jean-Jacquesa Rousseaua: „Novac koji čovjek ima oružje je slobode. Novac za kojim čovjek trči oružje je ropstva.“
Valja paziti da štednja ne prijeđe u pohlepu za novcem pa štediše valja upoznati s porukama anonimnih autora:
„Novcem možeš kupiti sat, ali ne i vrijeme.“
„Novcem možeš kupiti knjigu, ali ne i znanje.“
„Novcem možeš kupiti liječnika, ali ne i zdravlje.“
„Novcem možeš kupiti položaj, ali ne i ugled.“
„Novcem možeš kupiti krv, ali ne i život.“

 
 
Mr.sc. Ivica Stanić, dr.med.