Istraživanje provedeno u Elektrostrojarskoj obrtničkoj školi u Zagrebu
ZADOVOLJSTVO DRUŽENJEM U RAZREDU
U tijeku svoje pedagoške prakse u Elektrostrojarskoj obrtničkoj školi u Zagrebu, kao stručni suradnik-pedagog, kontinuirano uočavam velik broj izostanaka učenika koji svake godine raste, velik broj negativnih ocjena tijekom nastavne godine i, konačno, velik broj neocijenjenih i negativnih ocjena na polugodištu, kao i na kraju nastavne godine. Hitno je potrebno nešto učiniti.
 |
Zahvaljujući učenicimna sa smanjenim mogućnostima, već drugu školsku godinu uspješno nam pomaže Udruga za pomoć učenicima sa smanjenim mogućnostima "IDEM", pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa. Profesori s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i njihovi suradnici, volonteri izvan nastave, rade s našim učenicima u prevladavanju neuspjeha u školskom radu. Suradnja je počela edukacijom naših nastavnika, potom je slijedio rad s učenicima, a danas se suradnja proširila na još jedno značajno područje rada, a to su radionice za učenike (u dva razredna odjela). Kako bi studenti fakulteta, koji volontiraju u Udruzi, pripremili radionice, bilo je potrebno upoznati razrede, tj. učenike, te ispitati njihove stavove o pripadnosti razrednom odjelu. |
Smatrajući važnim osjećaj pripadnosti grupi (razredu), njihovu skalu za mjerenje stavova učenika koristila sam i za ostale razrede. Skalom sudova željela sam ispitati stavove učenika o stupnju zadovoljavanja njihovih potreba za pripadanjem, moći, kao i o odnosu naspram slobode i zabave u njihovom razredu. Smatram tu razinu zadovoljstva temeljem uspješne i kvalitetne edukacije i odgoja. Uzorak ovoga malog istraživanja (šest pitanja), a velikog zbog vrijedne povratne informacije, cilja i zadataka istraživanja te posljedice, tj. naknadnog intenzivnijeg uključivanja u rad razrednih odjela, temelji se na stavovima ukupno 207 učenika (13% ukupnog broja učenika škole), i to 133 učenika prvih razreda i 74 učenika trećih razreda.
Negativni obrasci ponašanja
Učenicima je ponuđena skala za mjerenje stavova sa šest pitanja, a na pitanja su odgovarali zaokružujući stav na skali od 1 do 5, uz uputu 1-slabo, 2-pomalo, 3-srednje, 4-dosta i 5-jako. Zadatak istraživanja bio je procijeniti stavove učenika o zadovoljstvu druženjem u razrednom odjelu, procijeniti kvalitetu komunikacije u razredu, a potom informirati sredinu o rezultatima, kao polaznoj osnovi za intenzivniji rad s učenicima i nastavnicima. Uz saznanje da velik broj naših učenika nije ovu školu izabrao, nego im je ona nametnuta, moramo biti spremni kompenzirati i neutralizirati nezadovoljstvo učenika kako bismo imali zadovoljavajuću klimu u razredu u kojoj možemo raditi, jer su odgoj i obrazovanje neodvojiv dio međuljudskih odnosa, bez obzira na dob. Kako se neka osoba ponaša u odnosu (učenik-nastavnik) ovisi o dva bitna čimbenika, a to su osjećaj kako učenik doživljava sebe i kako doživljava drugu osobu (učenike, nastavnike). Dakle, učenici formiraju svoje ponašanje u razredu na osnovi svoje procjene drugih učenika i reakcija drugih učenika prema njima. Dokazano je da odgovarajuća procjena učenika prirodno izaziva interakciju među učenicima u razredu, dok nezadovoljavajuća procjena učenika ne izaziva interakciju, u okviru međuljudskih odnosa. Ne zaboravimo da bi u našim školama jedan od temelja odgajanja i obrazovanja trebao biti ZDRAV MEĐULJUDSKI ODNOS. Što se događa kada izostane kvalitetan međuljudski odnos? Tada imamo samozatajne, povučene, diskretne učenike, a ja bih se usudila reći i nastavnike, koji svoja zadovoljstva i nezadovoljstva drže za sebe, koji ne žele primati i davati pomoć (baem se to zaključuje), učenike koji npr. ne žele posuditi bilježnicu jer posuđujući ostaju bez nje, pa i dobivaju negativnu ocjenu jer onda nemaju pribor za rad. A da ne govorim o pomoći učenicima prilikom provjere znanja. Mogla bih nabrajati još neke negativne obrasce ponašanja svojih učenika, koji se nisu dogodili odjednom i bez razloga. Želim zastati nad tom činjenicom i pokušati barem osvijestiti taj problem. U svojoj praksi često se susrećem sa spomenutim situacijama. Nerijetko sam posrednik za posudbu bilježnica, kao određena sigurnost da će se bilježnica na vrijeme vratiti. Mišljenja sam da nas ima više takvih po školama. Ako ne budemo utjecali na formiranje pozitivnih obrazaca ponašanja naših učenika, bit ćemo suodgovorni za nesretan život koji je neizbježan za taj tip osobnosti.
Tvrdnje učenika
Na osnovi dobivenih tvrdnji, mogu zaključiti da postoji značajna razlika u stavovima kod učenika prvih i trećih razreda, a koju sam i očekivala s obzirom na vrijeme provedeno u razredu i adaptiranje učenika na sredinu. Učenici prvih razreda stupanj zadovoljstva u svom razredu najčešće opisuju tvrdnjom "slabo", "malo" i "srednje" zadovoljni, dok su se učenici trećih razreda odlučili za "srednje", "dosta" i "jako" zadovoljni okruženjem svog razrednog odjela. Dakle, učenici nakon drugog razreda kvalitetnije komuniciraju, češće prihvaćaju svoj razred, što govori o tome da se razina suradnje povećava, što je pozitivno i neophodno. Zadovoljstvo okruženjem unutar razreda tvrdnjom "dosta" procijenilo je 75 učenika, tvrdnjom "jako" zadovoljno druženjem unutar razreda 32 učenika. Potrebno je napomenuti da se loše osjeća u svoj razredu previše - 52 (25%) učenika, koji su zaokružili tvrdnju "slabo" i "pomalo". Od 207 učenika, 129 ih ne nalazi potrebu za druženjem sa svojim vršnjacima iz razreda izvan nastave, dok ih samo 15 to čini. Treba uvažiti činjenicu da naši učenici često dolaze iz udaljenih mjesta, što otežava izvannastavnu komunikaciju, kao i velik broj sati praktične nastave, ali to, naravno, ne popravlja broj od 129 učenika koji ne komuniciraju. Na pitanje: koliko dobro poznaješ svoje kolege iz razreda, 60 učenika izjasnilo se negativno, dok samo 15 učenika misli da izvrsno poznaje kolege iz razreda, iz čega proizlazi da učenici nisu dovoljno upućeni jedni na druge, da ne žele dublje, intenzivnije otkrivati svoju osobnost i ne žele surađivati. Najgušća disperzija stavova o tom pitanju jest kod tvrdnje "srednje" i "dosta" poznam svoje prijatelje iz razreda. Stavovi vezani za treće i četvrto pitanje preklapaju se, što je dokaz da onoliko koliko dajemo sebe u prostoru komunikacije, barem toliko dobivamo natrag. Samo 9 učenika od 207 misli da ih učenici dobro poznaju, dok njih 129 ("srednje" i "dosta") potvrđuju da ih razred prepoznaje u njihovim osobnostima i specifičnostima. VIsokih 69 (stavova učenika) smatra se i dalje samozatajnim, uspješno zatvorenim u sebe prema tvrdnji "slabo" i "pomalo". PRIPADNIKOM RAZREDA NE OSJEĆA SE 31 UČENIK OD 207, što je zabrinjavajući podatak, dok ostali potpisuju tvrdnju "srednje", "dosta" i "jako". Podatkom da samo njih 31 osjeća pripadnost razredu nisam ni približno zadovoljna. Osjećaj pripadnosti svom razredu vezan je za osjećaj ugode ili nelagode koje učenici svakodnevno doživljavaju u svojim razredima (učionicama). Primjereno tome, učenici su odgovorili na moje pitanje o stupnju ugode u razredu. Mali broj od 35 učenika osjeća jaku ugodu u svojoj učionici, dok njih 38 ne osjeća, iz čega bih mogla pretpostaviti da osjećaju nelagodu u razredu. Najčešće su učenici, 134 puta, odabrali tvrdnju "srednje" i "dosta", što dokazuje da se prosječno (ovisno o nizu činitelja) ugodno osjećaju u razredu.
Kako dalje?
 |
Iz bitno različitih tvrdnji prvih i trećih razreda zaključujem da je poželjno intenzivnije raditi s učenicima prvih razreda na postizanju suradničkih odnosa, kao i na postizanju još kvalitetnijih suradničkih odnosa u zbornici koji se pozitivno preslikavaju u naše razrede. Nužno je primjenjivati suvremene metode rada, kao što su timski rad u kojem učenik sudjeluje s aktivnošću u kojoj je najjači, što podiže samopouzdanje učenika, zadovoljava potrebu za moći, slobodom, zabavom i pripadnošću. Nadalje, smatram izuzetno važnim ako bismo nastavu mogli organizirati što je češće moguće, izvan klasične učionice, kao i organiziranje ciljanih stručnih posjeta okruženju radi intenzivnijeg međusobnog upoznavanja učenika, kao i opuštenije, neposrednije komunikacije koja OTKRIVA I ZBLIŽAVA. |
Kako bismo postigli drugačije, pozitivnije stavove učenika, nužno je činiti promjene. Kao što navodi autorica V. Bilić, škola mora osigurati takvo ozračje koje ća na učenika djelovati motivirajuće u pogledu interesa za učenjem i za postignućem što boljeg uspjeha, kao jednog od važnih faktora postignuća uspjeha u životu. Da bismo postigli sve preduvjete koje škola treba ostvariti, moramo prvo voljeti svoj poziv, željeti promjene i biti spremni na njih, zatim educirati nastavnike suvremenom metodologijom rada, područjima verbalne i neverbalne komunikacije, kao i osnovnim ljudskim potrebama te, iznad svega, imati nadu za kvalitetnije sutra koju bih potkrijepila citatom ZIg Ziglera: "Uz vjeru, ljubav i nadu moguće je odgojiti uspješnu djecu u ovom nesretnom svijetu."
