Ekologija za sigurnu budućnost čovječanstva
  

RACIONALNO KORIŠTENJE PRIRODNIH IZVORA

   

Ekologija je znanstvena disciplina koja proučava međusobne odnose sastavaka prirode, odnose između živog i neživog u prirodnom okolišu. Medicinska ekologija proučava utjecaje žive i nežive okoline na čovjekovo zdravlje i na nastajanje bolesti.
  

  Posljednja dva stoljeća najveći utjecaj na prirodni okoliš ima čovjek, koji ga je mijenjao kako bi sebi što brže učinio život sve boljim, ne mareći pritom za moguće štete po zdravlje u sadašnjosti i na ugroženu opstojnost čovječanstva u budućnosti. Iskrčeno je pola šuma na Zemlji, sve češće paljenjem, radi dobivanja površina za stočarstvo i poljoprivredu, što je dovelo do isušivanja plodnih suptropskih područja i širenja pustinja. Izgaranja fosilnih goriva i šumski požari uvećavaju sadržaj ugljičnog dioksida u stratosferi, što pojačava efekt staklenika, čime raste temperatura na Zemlji i količina ultravioletnih zraka pristiglih do čovjeka.

Smatra se da su glavni uzroci opterećenja okoliša: nagli porast broja stanovnika na Zemlji, praćen njihovom težnjom za što višim životnim standardom, za što je pak potrebna tehnologija koja zahtijeva sve veću potrošnju sirovina i energije u proizvodnom procesu.Time prirodni izvori za rastuće potrebe stanovništva postaju sve ograničeniji: fosilna goriva, sirovine, drva, pitka voda, morske ribe, namirnice itd.Čovjek, ugrožavajući opstanak preostalih prirodnih izvora i remeteći njihove odnose, time najviše ugrožava vlastitu egzistenciju. Čovječanstvo ima samo dva izbora: ili bezbrižno trošiti kao do sada, na štetu vlastitog okoliša, ili racionalno koristiti i čuvati izvore iz okoliša. Kako uskladiti zaštitu i očuvanje okoiliša s gospodarskim razvojem? Korištenjem novih i manje štetnih izvora energije, npr. prirodnog plina i solarne energije, čistim tehnologijama, štednjom sirovima i prirodnih dobara, očuvanjem preostalih prirodnih ekosustava i krajobraznih prostora, ograničavanjem urbanizacije, smanjivanjem onečišćenja zraka, tla i vode, zbrinjavanjem otpada, etičkom kontrolom porasta svjetskog pučanstva. Veoma mnogo može učiniti i pojedinac, svojim osobnim aktivnostima, npr. da se više koristi komunalnim transportnim sredstvima, da više hoda, da dosljedno luči i odvaja razne vrste kućnog otpada itd. Problemi zaštite okoliša zahtijevaju tijesnu suradnju javnih čimbenika: politike, etike, odgoja, medija, tehnike i, nadasve, znanosti. Ekološka politika suočava se s interesima kapitala i tržišta te sa sebičnim interesima neupućenih pojedinaca koji brinu brigu od danas na sutra, za ostvarivanje svoje neposredne koristi, ne misleći na to što će biti s budućim generacijama.
  
  

Neke ekološke znanstvene nedoumice
  

  Realno je da znanost često ne pronalazi brzo pravu istinu - dug je put od hipoteze do otkrića istine. U slučajevima kad je znanost prognostički nesigurna, ona je ipak u stanju da ukazuje na pretjerivanja i da predlaže privremene mjere. Inače bi znanstvene nedoumice u ekologiji mogle imati za posljedicu kontroverzne reakcije politike i javnosti. Neki primjeri:

I. Osiromašeni uran. U nekih pripadnika NATO-a na Kosovu pred nepune dvije godine ustanovljena je leukemija. Znalo se da je NATO pri uništavanju srpskih oklopnih kola koristio za bolju probojnost protuoklopno streljivo s malom količinom tzv. osiromašenog urana. Mediji su povezali leukemiju s radioaktivnim uranom. Trajalo je jedno vrijeme dok su znanstvenici, i u svijetu, i u nas (Strohal), stali iznositi otprije poznate činjenice da je vrijeme latencije do pojave leukemije najmanje oko šest godina (a ti su vojnici boravili na Kosovu manje od dvije godine). da je broj oboljelih od leukemije u njihovim domovinama bio jednak i da je radioaktivnost osiromašenog urana niska. Tad je to prestala biti medijska tema. Slično je s pretjerivanjem o velikim opasnostima od zračenja iz TV-monitora i iz mobitela.
II. Staklenički plinovi. Tijekom proteklih pet tisućljeća, od posljednjeg ledenog doba, zemaljska je atmosfera zatoplila za 4-5°C, a za nešto manje od toga u tijeku stotinjak godina industrijske revolucije. U troposferi je sloj prirodnih stakleničkih plinova: najveći je dio vodena para, manje je ugljičnog monoksida i u tragovima još nekih drugih. Oni propuštaju Sunčeve zrake, jedino sloj ozona zadržava veći dio za čovjeka opasnih ultravioletnih zzraka B i C. Staklenički plinovi vraćaju na Zemlju toplinske infracrvene zrake, a to zadržava na Zemlji za čovjeka najpovoljniju temperaturu od +15°C, inače bi temperatura u prosjeku bila samo -18°C. Izgaranje fosilnih goriva (termoelektrane, automobili) i paljenje velikih površina tropskih šuma proizvode velike količine ugljičnog dioksida, a kemijska industrija proizvodi freone i halone što sadrže klor, fluor i brom. Svi oni, prvo, uvećavaju koncentraciju stakleničkih plinova, čime se vraća više topline na Zemlju i, drugo, razbijaju se molekule ozona koje prirodno zadržavaju ultravioletne zrake. Zato klima na Zemlji biva sve toplija, a više ultravioletnih zraka izaziva više zloćudnih blesti kože i očnu mrenu te uništava morske planktone kojima se hrane ribe. Međunarodno prihvaćeni Protokol iz japanskog Kyota (1997.) predviđa obvezu vlada o mjerama za smanjenje emisija ugljičnog dioksida i drugih umjetnih stakleničkih plinova. Ali, dio klimatologa zastupa mišljenje da je dosadašnje zatopljenje Zemlje još uvijek unutar prirodnih klimatskih oscilacija i da je takvih, relativno naglih, promjena već bilo u povijesti Zemlje (Glavač). Naime, eonima, količina Sunčeve energije što stiže na Zemlju promjenljiva je veličina: prvo, zbog mijenjanja nagiba zemaljske osovine prema Suncu (tzv. recesija) i, drugo, zbog toga što kružno gibanje Zemlje oko Sunca postaje eliptično. Takve znanstvene nedoumice, uz pritisak energetske i kemijske industrije, argument su da se pojedini državnici (USA) povlače i ne pristaju provoditi skupe mjere temeljene na zaključku Kyoto-protokola. Vjerojatno su dijelom u pravu i jedni i drugi znanstvenici pa, dok se te znanstvene dileme ne riješe, ipak bi valjalo poštivati Kyoto-protokol.

III. Genetski modificirana (GM) hrana. Genetsko inženjerstvo omogućava da se u neke kromosome ugrađuju drugi geni, čime se mijenjaju prirodna svojstva jedinke. Javnost je prihvatila genetskom modifikacijom proizvedeni inzulin i još neke lijekove, ali je u nedoumici da li da prihvati ili ne GM-hranu. Npr. GM-soja ili kukuruz imaju bolji sadržaj aminokiselina, imaju tvari koje uništavaju insekte i biljne parazite pa za njihovu zaštitu nisu potrebni neželjeni insekticidi i herbicidi. Uz to je proizvodnja GM-hrane znatno jeftinija, što izaziva proteste proizvođača skuplje biološke hrane

. Čitajući brojne napise protiv GM-hrane, rijetko nailazim na čvrste argumente protiv nekih artikala (alergija, žgaravica, smanjenje imuniteta, za sada samo u štakora, djelovanje na tlo i njegovu ekološku ravnotežu). Bioetičko povjerenstvo hrvatske vlade (Sibila Jelaska), kao i Ujedinjeni narodi i Europska unija, nisu protivni GM-hrani: ako na prodajnim artiklima postoji deklaracija da se radi o neštetnoj i GM-hrani, na kupcu je tada hoće li je kupiti ili ne. Znanstveni laboratoriji imaju autoritativnu savjetodavnu ulogu političarima i kupcima je li neka GM-hrana štetna ili nije.
  
      

Prim. dr. Ivica Ružička