Slinavka i šap
  

VIRUS NE POZNAJE GRANICE

   

Slinavka i šap (SiŠ) bolest je koja je tijekom povijesti utvrđena zapravo u svim zemljama gdje se uzgaja stoka. Jedina iznimka je Novi Zeland. Iz endemskih žarišta, svaki do sedam tipova virusa koji uzrokuju SiŠ neprekidno prijeti da izazove epizootiju u drugim područjima. Početkom ove godine ponovno se naglo proširila epizootija SiŠ-a u zemlje u kojima je nije bilo godinama, pa i desetljećima.

  

  Bolest se ponovno pojavila u Japanu, Koreji, Mongoloji, Južnoafričkoj Republici, Iranu, Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu. U Južnoj Americi oboljele životinje identificarane su u Argentini, Brazilu i Urugvaju. Nama je najzanimljivija pojava te bolesti u Velikoj Britaniji, odakle se proširila u Francusku i Irsku. Pojava SiŠ-a u Nizozemskoj izazvala je još veće iznenađenje jer farma na kojoj je bolest izbila nije tijekom 2001. godine kupovala niti prodavala vlastita goveda.

 

  

Stroge preventivne mjere

  

  Osim u zapadnoj Europi, bolest se pojavila u većem opsegu u Turskoj (gdje je i ranije bila prisutna), a odatle se proširila na Grčku, već treći put u posljednjih sedam godina. Te su dvije zemlje potencijalna opasnost za širenje SiŠ-a preko Balkana i na naše područje te su stoga uvedene stroge preventivne mjere. Spomenut ću neke od njih: redovita inspekcija u klaonicama, kontrola zdravstvenog stanja na farmama, zabrana prehrane svinja pomijama, pogotovo onima koje potječu iz pomorskih i zračnih luka, strog nadzor životinja u prometu i dr.
Naime, SiŠ je veoma kontagiozna (zarazna) bolest, koja se vrlo lako i brzo širi na velike udaljenosti, a teško ju je zaustaviti. To je primarno bolest papkara, a od njih na prvom mjestu goveda. Ovce, koze i osobito svinje obolijevaju rjeđe, a bolest kod njih obično ima i blaži tijek. Iznimno mogu oboljeti i životinje koje ne ubrajamo u papkare, pa i čovjek. No, međutim, oni vrlo često prenose virus i šire zarazu, pogotovo u današnje vrijeme razvijenog i brzog transporta.
Bolest se manifestira visokom temperaturom te pojavom mjehura (afta) po sluznicama usne šupljine, vimenu, vulvi, međupupčanom prostoru, krunskom rubu (iznad papka) i oštećenjima sluznice probavnog trakta. Zbog pojave mjehura po ustima, životinja obilno slini, pa otuda i naziv tog oboljenja. Nakon jednog do tri dana mjehuri pucaju i na njihovu mjestu zaostaju rane koje se lako mogu inficirati. Štete koje nastaju ogromne su, ne samo zbog uginuća životinja (učestalije kod mladih životinja), već upravo zbog sekundarnih infekcija koje produže vrijeme oporavka životinja, smanjenja mliječnosti i upala vimena, pobačaja i sterilnosti krava.

  
  

Virus na cipelama

  

Najvažniji je izvor infekcije bolesna životinja. Pucanjem mjehura oslobađaju se goleme količine virusa. Teoretski, jedna jedina oboljela krava dovoljna je za infekciju više milijardi novih životinja. VIrus se prenosi izravnim kontaktom među životinjama (u staji, na pašnjaku, pri transportu), a zbog velike kontagioznosti vrlo se lako može proširiti i neizravno, živim ili neživim prenositeljima. Od živih prenositelja bolesti, najvažniji je čovjek koji u kratko vrijeme može prenijeti virus tisućama kilometara daleko. On prenosi virus pasivno, na cipelama, odjeći, rukama, pa i u kosi. Osim čovjeka, živi vektori su životinje koje spontano ne obolijevaju od SiŠ-a, kao npr. mačke i psi lutalice, perad, miševi i štakori. Čini se da kukci ni krpelji nemaju veću važnost u širenju SiŠ-a. Zaraza se još može širiti mlijekom i mesom te njihovim proizvodima, klaoničkim otpacima te

vodom i prašinom, posuđem, stočnom hranom i prometnim sredstvima.Virus može prilično dugo vremena preživjeti izvan živog organizma i na taj način olakšati širenje zaraze. Npr. na vlažnom tlu može preživjeti i ostati zarazan i do 20 tjedana, a na temperaturi od -20°C održi se aktivnim godinama. Kuhanje ga, međutim, uništava te već na temperaturi od 55°C propada za 20 minuta.  Da bi se spriječilo širenje infekcije sa zaraženih životinja na nezaražene, nastoji se sve bolesne životinje što brže neškodljivo ukloniti, a također i životinje koje su s njima bile u kontaktu ili u blizini. Tijela ubijenih životinja spaljuju se da bi se uništio virus, a provodi se i dezinfekcija okolnog terena. Sprječava se svaki promet stokom, mesom i drugim namirnicama kojima se zaraza može prenositi. Sprječavanje širenja zaraze smisao je i dez-barijera na izlazima iz zračnih i pomorskih luka i na graničnim prijelazima.
Stoga bih zamolio sve koji se nađu u situaciji da čekaju na graničnom prijelazu, da moraju proći kroz der-barijeru ili se odreći kupovine nekog proizvoda (poglavito mliječnog ili mesnog) u inozemstvu, da imaju strpljenja i razumijevanja za te mjere. Pridržavanje tih mjera, uz one koje obavlja veterinarska služba, moglo bi osloboditi Hrvatsku, a time i sve nas, od znatno većih šteta.

  
  
Mr. sc. Antun Tomac, dr. vet. med.