Alkohol, alkoholni problemi, alkoholizam
 
Društveno prihvaćen otrov
 
Vjekovima je čovjek žudio za olakšanjem svakodnevnih problema, tražeći pomoć sa svih strana. Umjesto da pomoć nađe u sebi, u drugima, u drugim spoznajama, pokušavao ju je nalaziti u raznim psihoaktivnim tvarima, tj. onima koje svojim kemijskim sastavom djeluju na duševni život preko živčanog sustava.
 
 
Vječno je iskustvo da se svako pretjerivanje u životu naplaćuje pa je tako i dugotrajno iskustvo pokazalo da se na privremene koristi koje čovjek ima od djelovanja takvih tvari kasnije nadovezuju mnogo gore posljedice i štete, koje napose nastaju nakon dugotrajnog uzimanja i zloporabe takvih tvari. Jedna od najstarijih, najduže poznatih tvari bio je, i dosada je još uvijek, najraširenije i najopasnije psihoaktivno sredstvo, u najširem smislu rečeno i droga – alkohol.
 
 
Alkohol
 
Alkohol ili etanol, jednostavni organski spoj – lančani spoj ugljika, vodika i kisika, bistra je i bezbojna tekućina, koja u prirodi nastaje alkoholnim vrenjem uz pomoć nekih gljivica iz ugljikohidrata, nekih vrsta voća, žitarica, hmelja itd. Kao što ćemo vidjeti, nije baš bezopasna, osobito kada se, kao u mladih, uzima zbog oklade i naglo ispija za samodokazivanje. No, neki slični spojevi-metilni, butilni i amilni alkoholi još su mnogo otrovniji i rjeđe se nalaze, osim u industrijske svrhe priređeni, a u prirodnim alkoholima samo kao metilni u nekvalitetnom vinu “direktoru”, koje treba izbjegavati da ne nastanu teška oštećenja vida i središnjeg živčanog sustava. Dok se alkohol u prirodi rijetko nalazio – samo u obliku prevrelog, otpalog voća, koje je stvorilo alkohol slabe koncentracije, rijetko se događalo da se ljudi na taj način raspolože, odnosno napiju (u filmu “Ta divna stvorenja” to se dogodilo životinjama, ali u iznimnim uvjetima). Da bismo popili samo pola pića na taj način, trebali bismo pojesti jedan do dva kilograma prezrelog, vrlo slatkog voća, što nam nije čest običaj ili prilika. Koncentrirana alkoholna pića, tzv. žestoga pića, dobivaju se suhom destilacijom.
 
 
Djelovanje alkohola
 
Alkohol najčešće djeluje na čovjeka kada ga uzima oralno, to jest kada ga pije. Rijetko se dogodi da se alkoholnim masiranjem kože dobije neko djelovanje, ili da se dugotrajnim boravljenjem u vinskim podrumima, dakle u prostorima zasićenim alkoholnim parama, čovjek zbog toga omami. Alkohol – dolazeći u kontakt sa sluznicom ustiju, ždrijela, jednjaka i želuca, u manjim količinama biva upijen u krv . U želucu se on nepotrebno zadržava jer se fermentima želuca ne razgrađuje. Tek u tankom crijevu alkohol se upija u krvne žile preko milijuna crijevnih resica. Takav tanki film-sloj alkohola za vrijeme kratkog boravljenja u crijevu ne može bitno oštećivati tanko crijevo. Otuda alkohol u potpunosti prelazi u krvne žile i biva upućen u jetra, koja bi ga trebala razgraditi. Međutim, jetra to rade vrlo sporo, jer su kroz evoluciju (u prirodi gotovo nema alkohola) “naučila” da im dolaze samo male količine alkohola. Stoga jetra ne razgrađuju niti pola pića na sat, pa je ta mjera – pola pića po obroku, maksimalna količina koja je “potrebna” za prehrambenu funkciju alkoholnog otapanja masti i moguća za razgradnju u jetrima pomoću fermenta alkoholne dehidrogenaze. Svaka veća količina alkohola već djeluje na mozak mladog čovjeka, koji nije navikao na alkohol, ošamućuje ga ili mu već (dokazano ispitivanjima) smanjuje spolnu moć. Tih pola pića upotrebljavaju umjerene kulture-civilizacije kao onu dozu koja se davala ljudima Sredozemlja za jedan obrok. S tih pola pića (čaša rijetke bevande) dobila bi se relativno vrlo mala koncentracija alkohola u krvi od 0,2 g ‰. Veće količine alkohola ne bi se mogle odmah razgraditi u jetrima i ulazile bi u veliki krvotok te djelovale na sve organe čovjeka. Izlučivanjem preko mokraće i izdisanjem alkoholnih para kroz pluća mogu se izlučiti vrlo male količine alkohola, ali preko tih koncentracija, dobivenih pretragom mokraće ili izdahnutog zraka, može se zaključiti i o koncentraciji alkohola u krvi, koja je ipak najmjerodavnija za točnu dijagnozu opitosti, osobito u nekim nesrećama sa zakonskim posljedicama.
 
 
Utjecaj alkohola na organizam
 
Koncentracija alkohola u krvi ovisi i o načinu pijenja. Pijemo li siti, kroz duže vrijeme, u manjim obrocima i niže koncentrirani alkohol, koncentracija alkohola u krvi postupno će rasti, kao i postupnije padati. Suprotno – pijemo li natašte, naiskap i žestoko piće, naglije će i do veće koncentracije narasti količina alkohola u krvi. Kod koncentracije od 0,3 – 0,5 g‰ dolazi do prvih jasnih djelovanja na živčani sustav. Usporuju se refleksi, suzuje se vidno polje, smanjuje se oštrina vida, mišićna snaga, pažnja i krivo se procjenjuju prilike oko sebe, preslobodno se ulazi u rizike te se u mnogim europskim zemljama alkoholna krvna koncentracija (alkoholemija) od 0,5 g ‰ uzima kao granična – dopustljiva za automobilske vozače-amatere (za profesionalce uopće nije dopušten alkohol u krvi). Međutim, najčešće ispitanik još ne osjeća djelovanje alkohola, nije promijenio raspoloženje niti se eventualna tjeskoba ili strah umanjuju. Tek kod po prilici 1 g‰ čovjek postaje pripit (maloljetni, zbog nenaviklosti na alkohol, i ranije), tj. bez strahova, kočnica, sputanosti i bolje raspoložen, veseo. Kod nekih već i ranije dolazi do znakova nelagode i nepodnošenja alkohola (nekima i jedno piće dnevno škodi, odnosno ne može se preporučiti nikakva količina alkohola, nego reći da je svaka upotreba alkohola rizična). Kod oko 2 g‰ najčešće možemo reći da postoji jasno pijano stanje, čovjek je izrazito dobre volje (najčešće, iako ima i suprotnih primjera, tj. javljanja neraspoloženja), preslobodan i otkočen je, dolazi i do prvih agresivnih, nasilnih radnji, nepristojnosti, svadljivosti te spolnog ponašanja u smislu prevelike slobode, koja se kasnije često požali zbog ulaženja u vezu s nepoznatom osobom, s mogućom posljedičnom spolnom zarazom (kapavac ili sifilis), odnosno zaražavanjem HIV-om te obolijevanjem od AIDS-a. Kod 3 g‰ koncentracije alkohola u krvi, alkoholni konzument postaje teško pijan, sužene svijesti, pospan te dođe do gađenja prema daljem pijenju alkohola, do povraćanja, do još veće nasilnosti u ponašanju te tromih i nesigurnih kretnji i govora. Dalje pijenje nije niti moguće, ako se ne izvrši ranije, naiskap – naglo (najčešće mladi ili djeca, radi oklade i dokazivanja pred drugima). Tada može doći do nesvijesti – kome (4 g‰) ili ubrzo i smrti (5 g‰), koju katkada niti hitnom bolničkom intervencijom ne možemo spriječiti, jer nema protuotrova koji bi brže smanjivao koncentraciju – količinu alkohola u krvi. Dakle, osobito najmlađi: krajnji oprez s dokazivanjem u klađenju koliko tko može popiti alkohola, jer se može raditi o smrtnoj opasnosti već kod nekoliko decilitara rakije ispijene naiskap, osobito ako se kombinira s drugim lijekovima ili drogama!
 
 
Zašto se pije alkohol
 
Kao što smo rekli, alkohol pijemo radi smanjivanja briga, tjeskoba i uveseljavanja, tj. da se popravi neko, uglavnom normalno stanje. Zato se pije od proslave rođenja do žalovanja, za sve zgode i svetkovine, gotovo bi se moglo reći – svaka se prilika iskorištava da bi se pilo. Krivo se, međutim, procjenjuje da alkohol u manjim količinama ne šteti organizmu; već nakon jednog do dva pića dnevno dolazi, nakon niza godina, u mnogih ljudi do oštećenja jetara i drugih organa. Znači da već dva decilitra vina, pola litre piva ili 0,5 dl žestice po obroku u prosjeku škodi čovjeku. Alkohol, iako ima i nešto kalorija, ipak ima toliko nuspojava da ga ne smijemo smatrati hranom niti prehrambenim artiklom (niti pivo, niti vino). Također, bolje se radi uz ispravnu prehranu, a ne nakon pića. Teški manualni radnici lakše rade kada nešto popiju jer su već alkoholičari, koji bez alkoholnog prekidanja jutarnjeg mamurluka od sinoćnjeg pijenja – ne mogu ujutro niti početi raditi, iako bi bez alkoholnog oštećenja, uz pravilnu prehranu, bolje radili bez alkohola.
Alkohol u pravilu ne povećava niti stvaralačke sposobnosti, a i intelektualne se sposobnosti najbolje koriste u punoj trijeznosti i odmorenom stanju. Alkohol, doduše, nešto olakšava međuljudski kontakt, ali on zapravo samo uklanja početnu međuljudsku nelagodu kod susretanja polupoznatih ljudi pa ga u uobičajenom, poznatom društvu nema razloga upotrebljavati. Dapače, možemo reći da se dobro društvo bolje zabavlja bez alkohola nego s alkoholom. Suprotno se, nakon rođendana u kojem se uobičajeno popilo po osobi bar tri do pet pića (ili više), sjeda za automobilski upravljač, uvijek s koncentracijom alkohola od preko 0,5 g‰ (1,0 ili više) u krvi, što znači prometni prekršaj i oduzimanje vozačke dozvole. Naime, već jedno piće uzeto naglo i natašte može dovesti do nepotrebnog povećanja koncentracije alkohola u krvi na više od 0,5 g‰.
Mladi piju od puberteta, a neki i prije toga. Osnovna im je želja poistovjećenje s odraslima koji, nažalost, u velikom dijelu društva, piju nepotrebno mnogo i prečesto. Također, mladi to čine radi poistovjećivanja sa svojim vršnjacima, osobito onima koji su došli iz obitelji u kojima se previše pije, koji su ranije odrasli (neki su i snažniji) ili dolaze iz sredine u kojoj nema kočnica, dobrog odgoja i obrazovanja niti zanimljivih i korisnih dugoročnih ciljeva u životu. Osobito dolazi do pijenja alkohola i pušenja u vrlo ranoj dobi, u osnovnoj školi, ako nema uvjeta za upotpunjavanje slobodnog vremena, za korisnu razbibrigu, a posebice za sport (manjak dvorana i igrališta te sredstava za njihovo jeftino korištenje). Iako uzrok može biti i stres prilagodbe u školi, preveliki zahtjevi u učenju, prejaka konkurencija u elitnim školama ili pred završne ili prijemne ispite, ipak pretežu kao uzrok pijenja nepovoljne odgojne prilike kod kuće, nesređen obiteljski život, nesloga u kući, sklonost roditelja prema alkoholu, premalo zabrana za učenike (posebice prema kušanju i pijenju alkohola) i premala kontrola vremena, kako ga učenici provode, često i zbog prezaposlenosti roditelja koji popuštaju djeci, sve im zahtjeve ispunjavaju (iz osjećaja krivnje zbog svoje nebrige), ili ih previše zaštićuju, odvajajući ih od realnog svijeta.
Kada mladi osjete da im djetinjstvo nije sretno, imaju osjećaj manje vrijednosti, tjeskobe, depresije, boje se neuspjeha. Tada su, osjetivši da ih alkohol ohrabruje i oraspoložuje, skloni alkohol piti radi boljeg uspijevanja i dokazivanja u društvu, osobito pred djevojkama ili u međusobnom natjecanju u bilo čemu, ne misleći o daljnjim posljedicama niti o neposrednom sramoćenju zbog postizanja slabijih rezultata pod nepovoljnim djelovanjem alkohola. Sportske su djelatnosti tu posebno jasan pokazatelj, jer se svi rezultati umanjuju pod djelovanjem alkohola (i drugih psihoaktivnih tvari), osobito kroz duže vrijeme. O tome svjedoče primjeri uzornog života sportaša, bez uzimanja alkohola i drugih sredstava, a osobito onih vrhunskih, poput Šukera i Bobana u nogometu, Rađe i drugih (nekoć i Dražena) u košarci te Mavrovića u boksu, Bukića u vaterpolu, drugih u rukometu, odbojci, plivanju, Primorca u stolnom tenisu, Ivaniševića u tenisu itd.
Treba konačno napomenuti da su neki ljudi, dapače cijele skupine, rase itd., manje otporni prema alkoholu (semiti, žuti itd.), a neki pojedinci su nasljedno skloniji alkoholu, osobito u slučajevima vrlo ranog i pretjeranog opijanja u mladosti uz vrlo poremećeno ponašanje i sukobe sa zakonom, što upozorava na potrebu posebnih postupaka s takvim obiteljima.
Svakako treba naglasiti da je u nas najčešći razlog pijenja pretjerana prihvaćenost alkohola u društvu, do razine prekomjernosti, a sve zbog neobuzdane potrebe za uljepšavanjem normalnog, neporemećenog života, a ne zbog neke posebne abnormalnosti.
 
 
Pojavnost alkoholnih problema i alkoholizma
 
Oduvijek je bilo prilično velike upotrebe alkohola u društvu. S napredovanjem proizvodnje alkohola, uz vina, i piva i žestokih pića, te njenim pojeftinjenjem i rastom standarda posljednjih desetljeća-stoljeća, uz liberalnost društva i zakonodavstva (ili njegovo neprimjenjivanje), došlo je posljednjih desetljeća do ogromnog porasta proizvodnje, pa time i potrošnje alkohola. Pije se sve i svagda, a porast iznosi u prijašnjem rekorderu u potrošnji – u Sredozemlju dva i više puta, da bi u hladnim predjelima i asketskim kulturama na sjeveru Europe porasla i oko četiri puta. Istok Europe, s pretvorbenim problemima, tome se još više pridružio, tako da se potrošnja alkohola u Europi sve više izjednačuje, ali naviše – prema 10-30 1itara godišnje čistog alkohola po glavi stanovnika. Tek alarmirajući apeli i organizirane mjere ukazuju na to da bi se potrošnja svih psihoaktivnih tvari mogla i trebala početi smanjivati, a ne povećavati, jer bi to inače bio prvi znak urušavanja razvijenih civilizacija. U prosjeku, u europskim zemljama oko 5% stanovnika su alkoholičari, pa to u nas iznosi četvrt milijuna Hrvata, a s ugroženim članovima obitelji, koji zbog toga pate – i oko milijun. Stoga se radi o najtežem društveno-zdravstvenom problemu, koji zauzima treće mjesto po učestalosti, iza krvožilnih i tumorskih bolesti, koje su opet dijelom uzrokovane uzimanjem psihoaktivnih tvari.
Prema dr. Gudelju, u završnim razredima osnovnih škola u nas pije oko 20% učenika, u srednjim školama preko 60%, a na fakultetu i preko 70% studenata. Dobna granica početnog uzimanja alkohola pomiče se prema osnovnoj školi, a dostupnost relativno jeftinog alkohola u trgovinama, lokalima, diskoklubovima prevelika je. Međutim, ne smijemo zaboraviti da najbogatije i najrazvijenije zemlje pokazuju težnju pomicanja dobne granice dopuštenosti i dostupnosti pijenja sa 16 i 18 godina prema 20 i 21, što u SAD i Japanu već otprije postoji. Razlog je za to pomicanje naviše katastrofalno povećanje potrošnje i porast broja problema u vezi s psihoaktivnim tvarima kod sve mlađih ljudi (napose u prometu). Pola smrtonosnih prometnih nesreća uzrokovanih alkoholom jest u mlađih od 25 ili 30 g. U nas treba računati s preko 10.000 mladih s izrazitim alkoholnim problemima, koji uvjetuju oko polovicu slučajeva nasilja, ubojstava, samoubojstava, prometnih nesreća; 10% svih dovezenih u bolnice radi triježnjenja maloljetnici su, napose uoči blagdana, “norijada”, a zbog oklada i neiskustva, ta su stanja u njih opasna po život.
Alkohol posebno unesrećuje ljude u radnom i prometnom procesu, bilo počinitelje ili žrtve, a smanjuje i radni učinak, usporava cijelu proizvodnju, djeluje loše na radnu međusobnu suradnju i povećava izostanke i bolovanja. Osoba sklona alkoholu troši nekoliko puta više sredstava i zdravstvenog i mirovinskog osiguranja (ranija invalidnost i umirovljenje), do puno veće smrtnosti, već oko 50. godine života. Iako su žene i mladi još uvijek manje zahvaćeni alkoholom, i tu su pomaci nagore sve jasniji, a u sjevernim zemljama učestalost po spolovima gotovo se izjednačuje. U ratnim okolnostima proizvodnja i potrošnja alkohola zbog standarda pada, ali društvena opasnost raste, jer su tada uvijek mladi najzahvaćeniji i najizloženiji pijenju zbog stresa i poremećenog načina života. Kasnije dolazi do smanjene zaposlenosti i neprilagođenosti uklapanja u društvo, kao i do teškoća društva da im se odgovarajuće posveti, ili po potrebi oduži. Takvi repovi alkoholizma i alkoholnih te drugih problema traju još desetak godina iza svakog rata i cijelu društvenu i stručnu aktivnost treba usmjeriti u tom pravcu, tim više što se ti problemi zrcale i na čitave obitelji, ali posredno i na čitavo društvo.
 
 
Razvoj alkoholne problematike
 
Tijekom usvajanja alkoholnih običaja – pijenja, redovito primjećujemo da postoje sljedeće tendencije razvoja alkoholne potrošnje. Počinje se s malim količinama alkohola, da bi se nakon iskušavanja počelo navikavati na alkohol i na njegove sve veće
količine. Znači, podnošljivost alkohola se povećava i, u času kada se javi stanje tzv. baždara, tj. stalno iste podnošljivosti alkohola (kroz niz godina), tada uz prve alkoholne zaborave nakon opijanja i nakon prvih pojava gubitka kontrole – nadzora nad alkoholom, možemo govoriti o prijelazu alkoholnih problema, zbog alkoholnog načina življenja, u ovisnost. Dotle su postojali još sljedeći problemi: probavne poteškoće (bolovi, mučnine, proljevi, manjak teka za jelo, poremećaj jetrenih funkcija), povišen tlak, depresije, češća ozljeđivanja, smetnje sna i spolnog života, uz društvenu problematiku, isprva u obitelji (prigovor, nesloga, zanemarivanje, zapuštanje), a zatim i na poslu ili u školi (do prijetnje isključenja), u prometu i općenito sa zakonom zbog poremećenog ponašanja i kršenja društvenih pravila (reda i mira itd.). Do tada se još moglo pokušati savjetovati da se smanji količina pijenog alkohola, što je ionako svaki već sam bezuspješno pokušavao učiniti – preko obiteljskog i šireg društvenog pritiska. No, pojavom ovisnosti o alkoholu, osim gubitka nadzora nad pićem (nakon 2-3 čašice alkohola ne može se stati do opijanja, koje katkada traje i danima), javlja se i potpuna zaokupljenost alkoholom, gdje ga nabaviti da bi ga bilo u času popuštanja djelovanja prethodnog alkoholnog pića. U protivnome, nastupa mamurluk i loše osjećanje, znojenje, podrhtavanje, napetost, što su znakovi tjelesne ovisnosti o alkoholu. Ne možemo bez njega, jer bismo se preloše osjećali i organizam ga stalno traži. Ako ustanovimo da nam i drugi prigovaraju, a ne samo da smo pomišljali kako bi trebalo smanjiti pijenje – uz osjećaj krivnje, i to se događa tijekom posljednjih godinu dana, onda treba promisliti o potrebi medicinskog pregleda i intervencije u smislu prekida pijenja, najčešće uz liječenje. Treba tražiti i stručne i prijateljske savjete, čitati odgovarajuću literaturu i posavjetovati se s obitelji.
Samostalno prekidanje pijenja na barem pola do godine dana najčešće ne uspijeva. Dapače, može se reći da, ako se ne može ili ne zna piti i ako možda i samo dijete pati jer mu se na cesti vršnjaci podruguju da mu je “tata pijanac”, onda u obitelji postoji alkoholni problem koji zahtijeva vrlo ozbiljan pristup, najčešće liječenje. Tada je obično brak već u velikoj krizi, ako već nije došlo do rastave.
Dakle, za alkoholizam možemo reći da nastaje prekomjernom i dugotrajnom potrošnjom alkoholnih pića, kad se stvori alkoholni način življenja, s jasnim poremećajem ponašanja, i konačno ovisnost (gubitak nadzora, podnošljivosti i mogućnosti življenja bez alkohola), što dovodi do sve većih tjelesnih, živčanih i duševih te društvenih užih (obiteljskih) i širih (poslovnih, prometnih, zakonskih) posljedica – problema. Tjelesne su posljedice jače: poremetnje na koži (loš ten, proširene žilice, otoci itd.), upala i čir na želucu i dvanaesniku, natečena jetra, upala do ožiljkastog skvrčavanja (ciroze) jetara, s posljedičnom vodenom bolesti (zbog prelijevanja zaustavljane krvi kao seruma u trbušnu šupljinu), oslabljenost srca te svih drugih organa, a napose sustava za regulaciju funkcija, bilo onu sporu uz pomoć djelatnosti žlijezda s unutarnjim lučenjem (opada i spolna moć) do one brze - djelatnošću živčanog sustava (smetnje osjeta, snage i sukladnosti kretnji, padavica itd.).
Duševne posljedice sastoje se od poremetnji ponašanja (sebičnost, bezobzirnost, zapuštanje sebe i obitelji, biranje sve lošijeg društva da bi se barem u takvom društvu dobro osjećao) do promjena u stanju sve jače pijanosti i, konačno, do raznih vrsta sumanutosti (ludila), koje se javljaju ili ranije (tada traju kraće i burnije su) ili kasnije (tada su dugotrajnije i mirnije u tijeku) u alkoholizmu. To su stanja sumračnosti, delirija (priviđenja štakora, zmija, koja ugrožavaju, uz dezorijentaciju i nemir), halucinoza (slušne halucinacije – mirnije po tijeku, ali kao stanja mogu biti opasne po okolinu), bolesna ljubomora (s jasnim halucinacijama bračne nevjere, uz prijetnje okolini), Korsakovljeva bolest (djelomično “hlapljenje” mnogih duševnih značajki, uz naglasak na gubitku pamćenja svježih događaja) i, konačno, bezumnost – demencija (potpuno “hlapljenje” svih duševnih značajki, potpuno zatajivanje – osobito sposobnosti shvaćanja, rasuđivanja i uvida u svoje stanje).
 
 
Liječenje i rehabilitacija alkoholičara
 
Liječenje alkoholičara u lakšim slučajevima provodimo ambulantno, uz opsežne razgovore, psihoterapiju, obiteljski pristup, savjete, rasprave, pretrage i Antabus, kontrole i paralelnu rehabilitaciju – ponovno podruštvljavanje, vraćanje u društvo, ponajprije vlastito, u klubu liječenih alkoholičara. Ako to ne bude moguće, tj. kod manje očuvanih alkoholičara (obitelj, posao, zdravlje) i s manjom motivacijom za liječenje, onda treba započeti liječenje u ustanovi, što bolje stručno osposobljenoj za taj postupak. To mogu biti psihijatrijski, rjeđe internistički odjeli općih bolnica, klinike, psihijatrijske bolnice, posebni centri za liječenje alkoholizma (kao onaj središnji pri Klinici za psihijatriju Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice” u Vinogradskoj ulici u Zagrebu), bolnice za liječenje tuberkuloze i alkoholizma (Klenovnik), kazneni zavodi (Lepoglava, Turopolje itd.). Tu se sustavno provodi liječenje alkoholizma, cjelodnevno, koristeći zajednički život i grupni socioterapijski, psihoterapijski i odgojno-obrazovni postupak u pristupu podruštvljavanja i liječenja zajedničkim životom i širokim zajedničkim poticajem i djelovanjem u smislu ponovnog prihvaćanja, obnavljanja dovoljno visokih obiteljskih i društvenih normi ponašanja i zajedničkog života (tzv. socioterapijska zajednica). Koristi se samopomoć i napose međusobna pomoć koja omogućuje, uz stroga pravila, smanjivanje hijerarhijskog zapovijedanja odozgo, napose nastalog u ratu, s ratnim stresom.
Najvažnije je uključivanje članova obitelji, koji trebaju pomoći u pozitivnom smislu – u mijenjanju i alkoholičara (alkoholno “mokrog” člana obitelji) i sebe (alkoholno “suhog” člana obitelji, tj. svoje životne nespretnosti – naivnosti, kao velikog problema u međusobnom odnosu). To se najbolje postiže posebnom višeobiteljskom grupnom terapijom, koja se obavlja poslijepodne, tjedno, tijekom par mjeseci, znači duže od šestotjednog intenzivnog svakodnevnog ustanovnog liječenja, a kao prijelaz prema rehabilitaciji. To završno ponovno uključivanje u društvo provodi se od samog početka liječenja usporedno u područnom klubu liječenih alkoholičara (KLA), gdje se alkoholičar sa svojom obitelji druži i dalje liječi, odgaja i školuje za povratak u uspješan obiteljski i širi društveni život. KLA, kao mjesto susjednog druženja, ne dalje od 10 minuta od stana, predstavlja novu prijateljsku sredinu, novo i praktički doživotno željeno društvo, jer je opća društvena zajednica previše prožeta prekomjernim pijenjem. Minimalni je poželjni boravak u KLA 5 godina, a nema razloga da se ne produži.
Tek potom je prosječni liječeni alkoholičar dovoljno jak da se “punim jedrima” vrati u društvenu zajednicu, ali sada i s ciljem da mijenja tu zajednicu tj. njen stav prema potrošnji alkohola i problemima, ističući u pozitivnom smislu i primjer svoje obitelji i pomažući drugim susjedima ugroženim alkoholom u sređivanju tih problema.
 
 
Prim. Darko Breitenfeld, dr. med.