Anoreksija i bulimija
 
NI DJECA NISU SAVRŠENA
 
Poremećaji u hranjenju javljaju se najčešće u pubertetu i adolescenciji, odnosno u fazi razvoja čovjeka u kojoj se stječe sposobnost napuštanja veza s primarnim objektima ljubavi.
 
 
Aktivnosti i ponašanja vezani za hranjenje dijelom su instinktivni i urođeni, a dijelom su stečeni. Na njih utječe niz psihičkih, društvenih i kulturnih činilaca. U to doba počinju se razvijati različiti psihosomatski problemi, koji svoje početke vuku još iz ranog djetinjstva.

Odmah po rođenju djeteta razvija se poseban odnos majka - dijete. U početku majka je samo osoba koja hrani i odnos s njom nije specifičan.

Dijete reagira na zadovoljstvo koje dolazi iz majčinih dojki, tj. na hranu. Od osmog dana života beba - kad se uzme u ruke - okreće se prema grudima osobe koja je drži, ne praveći razlike između muškarca i žene. Krajem drugog mjeseca dojenče reagira na prisustvo odraslih koji mu se približavaju kada plače zbog toga što je gladno.

Usta su organ koji u prvim mjesecima života ima najvažniju ulogu u upoznavanju sa svijetom. Beba, nakon poroda i prije nego što je stavljena na prsa, stavlja ruku u usta i sisa jedan od prstiju. Kako se dalje razvija, dijete sve više upoznaje dijelove svojega tijela. Stavljajući prste ruku ili nogu u usta, počinje organizirati sliku o vlastitom tijelu. Osim dijelova svoga tijela, ono će u usta staviti sve čega se domogne.

Sisanje prsta, šake ili nekih predmeta, ili grickanje noktiju, pojave su koje se zadržavaju i kod djece starije dobi... kod oko 40% djece školskog uzrasta. U prvim godinama života te su aktivnosti sasvim normalne, predstavljaju rasterećenje od napetosti i pražnjenje agresivnosti te upoznavanje vlastitog tijela i svijeta oko sebe.

Prema nekim istraživačima, smatra se da dijete već pri rođenju ima urođena nesvjesna iskustva i težnje za majčinim grudima koje zadovoljavaju potrebu za hranom. Dalje, potvrđeno je da prvo iskustvo uzimanja i gubljenja dojke, te kasnije uzimanje i oduzimanje predmeta, predstavljaju bitne elemente osjećajnog života bebe.

M. Klein (1959.) smatra kako taj najraniji početak ima veliku ulogu u kasnijem odnosu s objektima. Prvobitno iskustvo na grudima određuje kasnije osjećaje ljubavi i zadovoljstva te mržnje i nezadovoljstva u odnosima sa sobom i svijetom. Organizacija hranjenja u daljem životu također je veoma bitan element za razvoj. Tu se sukobljavaju različita mišljenja: da li dijete treba hraniti prema određenom ritmu ili mu dopustiti da si taj ritam odabere samo.

Poznato je da si djeca vrlo brzo sama odrede ritam - stoga je možda i štetno nametati kruti režim hranjenja. Isto vrijedi i za odbijanje djeteta od dojke. Ako odbijanje za dijete predstavlja gubitak značajnog izvora zadovoljstva, ono može izazvati neprijateljske osjećaje i agresivnost, a dijete na to može reagirati odbijanjem ostale vrste hrane. Danas je sve češće prisutno mišljenje da se dijete mora što prije odvojiti od dojke kako ne bi postalo prezavisno od majke. No, da li je upravo to ključni trenutak koji ostavlja trajne posljedice koje izbijaju u kasnijoj dobi?

Način hranjenja veoma je bitan, a ovisi o mnogočemu. Negativna posljedica može uslijediti kada se djecu prisiljava da jedu i kada ona nisu gladna. Hranjenje postaje s vremenom sve važniji dio života, način podruštvljavanja. Obrok postaje način uspostavljanja kontakta s porodicom i svijetom, razmjena ljubavi i neprijateljstva, zadovoljstva i nezadovoljstva, smirenosti i opuštanja, straha i mržnje. Pretjerano zaštitnički i plašljivi roditelji, koji se previše trude oko hranjenja, pridonose da se funkcija hranjenja ne organizira na odgovarajući način i da se razvijaju poremećaji.
A među poremećajima hranjenja danas su najčešći anoreksija nervoza i bulimija nervoza. Tim poremećajima najčešće prethodi pretilost.

Pretilost ili gojaznost javlja se zbog nepravilne prehrane u školskoj dobi. Hrana koju jedemo mora biti u ravnoteži s tjelesnim potrebama, s različitim hranjivim tvarima. Naša hrana mora sadržavati dovoljnu količinu kalorija, bjelančevina, ugljikohidrata, masti, vitamina i minerala. Danas su češće prisutne nepravilne prehrambene navike. Djeca školske dobi trebala bi imati pet obroka dnevno, raspoređenih u pravilnim vremenskim intervalima. Prehrambene navike današnjih školaraca tijekom dana potpuno su nepravilne.

Većina djece ne jede ništa za zajutrak, pa odlaze u školu bez energetske rezerve. U školi se obrok, tzv. marenda, u većini slučajeva svodi na konzumiranje slatkiša, čipsa, gaziranih pića te različitih vrsta, danas jako popularne “brze hrane”, poput tzv. hot-doga, hamburgera i slično. Uz navedene čimbenike, preskakanje obroka, “grickanje” hrane visoke energetske vrijednosti, također su čimbenici koji utječu na pojavu i razvoj gojaznosti. Tu možemo spomenuti i premalu tjelesnu aktivnost te genetske faktore. Upravo tada mlade djevojke započinju s drastičnim dijetama i previše mršave te se postepeno razvijaju bolesti anoreksije i bulimije nervoze.

ANOREKSIJA NERVOZA
Anoreksija nervoza jest smanjeno uzimanje ili neuzimanje hrane. Označava teško psihičko oboljenje u čijoj simptomatici smetnja jedenja ima središnju ulogu. Dolazi do gubitka 15 – 60 % normalne tjelesne težine.
Prvi klinički opisi anoreksije nervoze datiraju iz prošloga stoljeća. Louis–Victor Marce opisao je anoreskiju nervozu 1859.godine. On opisuje bolesnicu bez imalo masnog tkiva, mršavu poput kostura, suhih usta i kože, koja je uzimala minimalne količine hrane.

Etiologija i patogeneza te bolesti do danas su samo djelomično razriješene. Postoje predodžbe o modelu postanka i održavanja slike bolesti, no još se ne daju zaokružiti u koncept. Postoji mnoštvo različitih dinamizama koji djeluju različito od pacijenta do pacijenta, teško je pronaći ono zajedničko. Iako je najčešća u dobi između 12 i 25 godina, može se javiti u svim dobima života. Ona je treći najčešći poremećaj i kronična bolest u adolescenciji. Danas u SAD-u obuhvaća 1% djevojaka bjelkinja, obično iz srednjih ili viših socioekonomskih slojeva. Približno 5–10 % svih slučajeva anoreksije otpada na dječake, ali su onda posljedice mnogo teže.

ANOREKSIJA NERVOZA U MLADOSTI
Prvi znakovi
Poremećaj obično započinje kratko nakon puberteta, iznimno kod nekih razvija se nakon završetka srednje škole, kad počinju ići na fakultet ili se zaposle. Znakovi koji upozoravaju na mogući poremećaj jesu: unos manje od 100 kalorija dnevno, brojenje kalorija, poricanje znakova gladi, ekstremna fizička aktivnost, gladovanje ili dijeta, često preskakanje obroka, smetnje zbog izgleda tijela, strah od debljanja, mršavost kao vrijedan cilj, amenoreja (više od tri mjeseca bez menstruacije), nepodnošenje hladnoće, tjelesna težina manja od 85% od očekivane težine, kasni psihoseksualni razvoj, negativna samoosobnost, slabo suočavanje sa svakodnevnim problemima, povlačenje od prijatelja, prevelik utjecaj obitelji.

Uzroci
Prema mišljenjima i istraživanjima psihologa o tome zašto dolazi do poremećaja i koji su uzroci tome, postoje različite teorije koje nisu striktno točne, već se uvelike mogu razlikovati od pojedinca do pojedinca. Postoje brojni događaji koji mogu potaknuti brži razvoj poremećaja, no najčešće oni nisu presudni za tu bolest. Po mišljenju psihologa Peggy Claude – Pierre, uzroke je potrebno tražiti mnogo dublje u osobi. Osobe s anoreksijom nervozom (i bulimijom nervozom) muče se u svojoj glavi s mnogo većim problemima od straha od debljanja, zadirkivanja, odrastanja i sličnih pubertetskih problema iako i oni imaju ulogu u daljem razvitku poremećaja.

Osoba se ne može zaustaviti od daljeg propadanja i u rijetkim slučajevima će potražiti pomoć jer ju ona, po svom shvaćanju, ne zaslužuje. Također ne želi opteretiti obitelj ni društvo traženjem pomoći. Anoreksičari se osjećaju bezvrijedni i krivnju svaljuju na sebe.

U svakoj rečenici ili ponašanju člana obitelji ili prijatelja osoba dobiva još više materijala za potvrđivanje negativne slike o sebi. Na primjer, ako se majka žali na glavobolju, dijete s predispozicijom ka poremećaju prehrane krivit će sebe za to. Te osobe osjećaju se odgovorne za svijet oko sebe i pokušavaju postati “savršene” samo da zadovolje druge.
Osjećaj odgovornosti često se javlja u ranoj dobi. Kad takvo dijete otkrije da ne može “spasiti svijet”, razočara se. Osjeća se krivim i stvara se snažan osjećaj bezvrijednosti, koji se manifestira kao prehrambeni poremećaj. U anoreksične osobe ta se bezvrijednost izražava kao pokušaj da osoba bude što manja i bolesnija.

Takve su osobe izgubile povjerenje u sebe i svoju sposobnost donošenja odluka jer su izgubile vjeru u svoju vrijednost u svijetu; odvajaju se od društva i obitelji jer vjeruju da su manje vrijedne od njih. Odriču se svih užitaka želeći da se kazne, prvenstveno neunošenjem hrane. U tome se krije razlog poremećaja kojemu mogu, ali ne moraju, prethoditi događaji koji se često uzimaju kao uzrok, dok su oni samo povod.

Ostalo
1. Kulturološki uzroci – znamo da danas živimo u svijetu u kojem je zahtjev za vitkošću često na prvom mjestu, dok se zdravlje zanemaruje. U osobama se javlja ideja da će, ako postignu određenu vitkost, biti lijepe i sretne poput ljepotica na modnim pistama. One povezuju ljepotu s ljubavlju i srećom. Kad postignuta vitkost ne donese sreću, osoba zaključuje da je potrebno da bude još mršavija te tako nastavlja s mršavljenjem. Medij je većinom glavni krivac za sve. Daju standarde koje je potrebno zadovoljiti želi li se biti uspješan; također nude proizvode za mršavljenje. Tako stvaraju zatvoren krug u svoju korist, a na štetu ostalih. U osobama se javlja osjećaj srama i krivnje, što ih još više potiče da ne jedu.

2. Obiteljski utjecaji i genetički faktori - iako neki tvrde da obiteljski problemi, poput rastave roditelja, smrti jednog ili oba roditelja ili pak zlostavljanja, nemaju veze s poremećajem prehrane, drugi tvrde da je to jedan od čestih uzroka. Djevojčice često trpe više godina zbog vlastite nesigurnosti. One su se sve do pojave krize uspjele prilagođavati zahtjevima svoje okoline, no sada su se susrele sa svim zadaćama koje donosi odrastanje. Bolest često zahvaća one djevojke koje su cijeli svoj život pokušavale zadovoljiti roditelje. Kontrolirajući svoje tijelo, žele razviti osjećaj samostalnosti i neovisnosti.
Liječnica M. Selvini - Palazzoli govori kako velik utjecaj u svim tim pojavama imaju majke koje se ponašaju pretjerano zaštitnički. Tada se u djeteta razvija bespomoćan ego, a rezultat toga je adolescentica koja sebe ne doživljava kao osobu poput ostalih, već u sebi vidi roba svojih roditelja. Anoreksične osobe često opisuju svoje djetinjstvo kao veoma loše, dok su roditelji uvijek bili ponosni na njih. Djeca su jela sve što se pred njih stavilo, bila su dobra, uvijek uredna i mirna, a u školi su se isticala visokim rezultatima.

Kod takve djece poremećaj poput anoreksije nervoze primjećuje se vrlo kasno. Djeca pokušavaju biti najbolja, ne zbog svog unutarnjeg osjećaja ili želje, već to čine kako bi dokazala svoju vrijednost drugima.
Danas živimo tako ubrzanim tempom života da izgledamo elektronski povezaniji, no zapravo smo sve više međusobno udaljeni. Naše proširene obitelji gotovo su zaboravljene. Kad se sužena obitelj suoči s ozbiljnim problemima, malo je odraslih osoba kojima se može obratiti za savjet. Dijete ne može pronaći uporište i dolazi do teškoća u stvaranju vlastite osobnosti.
Anoreksija nervoza osam je puta češća u ljudi koji imaju rođake s tim poremećajem. Genetska sklonost mršavosti zbog bržeg metabolizma, ili pak nasljedna sklonost pretilosti također mogu dovesti do poremećaja prehrane.

3. Emocionalni poremećaji – velik postotak pacijenata doživio je tjeskobu ili depresiju, ili pati od neke fobije. Najčešće su socijalne fobije, kada se osoba boji poniženja u javnosti. Neke žene razvijaju rituale poput vaganja svakog zalogaja ili rezanja hrane na komadiće.

4. Strah od odrastanja – neka djeca postaju anoreksična zato što ne žele postati spolno aktivna. Osobito kod žena, javlja se veliko podcjenjivanje i odbijanje ženske spolne uloge i vlastitog tjelesnog sazrijevanja, tj. strah od spolnog odnosa i trudnoće. Gladovanje se javlja kao miješanje tjelesnih i emocionalnih problema. Spolna zrelost sinonim je za postajanje normalnom odraslom osobom. Anoreksičari vjeruju da ju oni ne zaslužuju zato što su već “pokušali “ biti odrasli i nisu uspjeli. Odbijanjem seksualne zrelosti olakšavaju si osjećaj krivice koju osjećaju zato što nisu uspjeli pomoći svijetu. Dakle, nije to strah od spolnog odnosa kao takvog, već strah od daljeg neuspjeha.

Rizične grupe
Etnički i socioekonomski faktori – život u ekonomski razvijenim zemljama predstavlja veći rizik za pojavu poremećaja prehrane. Kod srednje i više klase, dijete interpretira roditeljska postignuća kao postignuća koja ono mora postići. Djeca iz niže klase prihvaćaju svoja ograničenja i imaju manje iluzija o svojoj stvarnosti.

Fizički aktivni ljudi - sportaši koji se profesionalno bave sportom imaju veće predispozicije za poremećaje. Posebno su tome izložene žene koje se bave prezentacijskim sportovima, poput gimnastike, te sportovima u kojima je osobito bitna izdržljivost, poput trčanja.

Vegetarijanci - prema provedenim ispitivanjima, pokazano je da vegetarijanci jedu više voća i povrća, dvostruko više su na dijetama, osam puta više koriste laksative.
Adolescenti s kroničnim bolestima - 17,2% tinejdžera s kroničnim bolestima, poput dijabetesa i astme, ima probleme s poremećajem prehrane.
Rani pubertet - istraživanja pokazuju da djevojčice koje ranije stupe u pubertet (10-11 godina) budu često zadirkivane od svojih vršnjaka, što one povezuju s mišlju da su ružne i debele.
Spol – anoreksija je češća u žena nego u muškaraca, možda stoga što su žene danas bombardirane prikazima nedostižne ženske ljepote, dok se muškarce hvali zbog drugih osobina.

Simptomi anoreksije nervoze
Primarni je simptom takvog poremećaja velik gubitak težine zbog prestroge i kontinuirane dijete. Gubitak je veći od 25% prijašnje tjelesne težine. Osobe su opsjednute hranom, težinom i izgledom, osjećaju se debelima i stalno se izgladnjuju. U žena menstruacijski ciklus postaje neredovit ili izostaje. Intenzivno vježbanje u kombinaciji s mršavljenjem dovodi i do ortopedskih problema. Osobe karakterizira otpadanje kose, a koža može biti suha i perutava. Prokrvljenost udova je slaba, pa su vrhovi prstiju i nosa modrikasti i hladni. Usta su suha. Želudac je često uznemiren i napuhnut. Javljaju se i problemi s pamćenjem.

Postavljanje dijagnoze
Anoreksični bolesnik nikada neće sam zatražiti pomoć zbog već navedenog negativnog mišljenja o sebi i mišljenja kako on pomoć ne zaslužuje. Jedini je način da to roditelji i prijatelji primijete i što prije zatraže stručnu pomoć. Bolesnik će uvijek poricati svoju bolest, tvrdeći kako je on dobro i kako mu pomoć nije potrebna. Dijagnoza se postavlja klinički. Ne postoje nikakvi specifični testovi, već se pregledom fizičkih simptoma i osobne povijesti bolesti brzo potvrđuje poremećaj. Dijagnoza je sigurna ako su prisutni sljedeći elementi: anamneza o gubljenju tjelesne težine, nepostojanje drugih bolesti koje bi mogle opravdati gubitak težine, velika restrikcija unošenja hrane, ritualno vježbanje te nijekanje gladi, umora i iscrpljenja.
U svim slučajevima treba isključiti ostale medicinske probleme (razne bolesti) koji bi mogli uzrokovati anoreksiju nervozu. Potrebno je, također, napraviti kompletne krvne pretrage, pretrage neravnoteže elektrolita i razine bjelančevina, rendgenski snimak prsnog koša, pretrage jetara i bubrega te štitnjače. Nakon postavljanja dijagnoze, pristupa se određenom liječenju. Tijek liječenja obično je dug i mukotrpan, no (osim u rijetkim slučajevima) učinkovit.

BULIMIJA NERVOZA
Bulimija nervoza potvrđena je kao bolest 1979. godine, kada je smatrana vrlo rijetkom. Od tada započinju istraživanja koja ju pokušavaju objasniti. Danas se ona definira kao psihički poremećaj. Mnogi bulimičari imaju anoreksičnu prošlost i problem prekomjerne debljine. Bulimija je jedan od najopasnijih prehrambenih poremećaja. Bulimičar se također može naći u problemima s alkoholom, pušenjem i drogama. Te su osobe često zbunjene oko toga kako se osjećaju, često ne znaju da li su gladne ili site. Poremećaj obično započinje u adolescenciji, kada mlade djevojke isprobavaju različite dijete te, u slučaju neuspjeha, reagiraju prekomjernim uzimanjem hrane. Obično zahvaća osobe u dobi između 15 i 45 godina. Važno je reći da muškarci također sve češće obolijevaju, no ipak su ženska djeca sklonija - i to u omjeru 10:1. Bulimija nervoza je četiri puta češća od anoreksije nervoze, ali ju je teže ustanoviti.

Prvi znakovi
Ubrzan tempo života i prevelika osobna i obiteljska očekivanja drže većinu današnjih djevojaka i žena u stresnom stanju. One postaju kronično napete, tjeskobne i zabrinute. Budući da je u današnjem društvu neprihvatljivo pokazivanje takvih emocija pred drugima, djevojka ili žena nauči ih vješto skrivati. U tim trenucima čokolade, kolači, peciva ili keksi postaju najbolji tješitelji jer uspješno uklanjaju napetost i nezadovoljstvo, donoseći smirenje i ugodu. Djelovanje tih “sedativa” kratkotrajno je i prolazno jer se ubrzo javlja žudnja za novom količinom slatke hrane.

Zbog takvog načina prehrane dolazi do promjene kemijskih supstanci u mozgu koje se nazivaju neurotransmiteri. Najznačajniji je serotonin, koji naglo raste nakon konzumiranja ugljikohidrata. Skok razine serotonina u mozgu dovodi do nastanka smirenosti i zadovoljstva. Takvim ponašanjem osoba postupno gubi kontrolu nad svojom prehranom i problem postaje metabolički, jer se opadanje razine šećera u krvi može nadoknaditi samo sve većom količinom ugljikohidrata. Posljedica je ili konstantno debljanje ili bulimija.

Znakovi koji upozoravaju na mogući poremećaj jesu: jelo kao izlaz iz svakodnevnih briga, prejedanje dva puta tjedno, čežnja za slatkim i škrobom, osjećaj krivnje poslije jela, tajno hranjenje, strah od debljanja, zabrinutost za težinu, mršavost kao cilj, nadutost i mučnina, nepravilni menstruacijski ciklusi, slabo suočavanje sa svakodnevnim problemima, povlačenje od prijatelja, rana spolna aktivnost.

Klinički opis bulimije nervoze
Bulimija, što znači “volovska glad”, predstavlja epizodno unošenje velikih količina hrane na prisilan način, uz svijest da je takav način jedenja abnormalan, da bolesnici strahuju kako ne mogu prestati jesti svojom voljom, i uz osjećaj depresije nakon završenog čina. Prejedanje je hitna potreba koja ovlada oboljelom osobom iznenada, bez upozorenja. Prilikom prejedanja osoba konzumira u kratko vrijeme velike količine kalorija.

Prejedanje često nastupa navečer, kada je osoba sama i obično je to hrana velike kalorične vrijednosti. Kada je prejedanje gotovo, osobom ovlada osjećaj panike i krivnje, strah od debljanja te se ona fizički loše osjeća. Brzo uzimanje velike količine hrane stvara neugodu u želucu te osoba “mora” izbaciti tu hranu iz sebe pa izaziva povraćanje.

U početku se povraćanje izaziva stavljanjem četkice za zube ili prstiju u ždrijelo, ali većina bolesnika s vremenom nauči povraćati refleksno, dok se neki tako naviknu na povraćanje, da im postane teško zadržati bilo koju količinu hrane u sebi.
Osobe koje pate od bulimije najčešće uspijevaju održati normalnu tjelesnu masu pa poremećaj ostaje nezamijećen. Zbog skrivenog jedenja i povraćanja, obitelj nije svjesna bolesnikove bolesti. Često kradu, i to najčešće hranu. Dolazi i do pojave alkoholizma i histeričnog ponašanja. Bulimične osobe obično su emotivno jako osjetljive i veliki su perfekcionisti u svemu što rade. Veoma su kritične prema sebi, ako nešto nisu savršeno radile, smatraju da to ništa ne vrijedi.

Simptomi bulimije nervoze
Bulimične epizode povraćanja dovode do kvarenja zuba, uobičajeni su karijes i problemi s desnima te rupičasti zubi, izjedeni želučanom kiselinom. Povraćanje može dovesti do otjecanja i nadutosti. Povremeno prekomjerno uzimanje i namjerno izbacivanje hrane može dovesti do gubitka tekućine i smanjenih razina kalija, što dovodi do slabosti. Opasno niske razine kalija dovode do poremećaja srčanog ritma. Mnogi bulimičari neprekidno vježbaju, postupno se udaljavaju od prijatelja i članova obitelji te provode sve više vremena u potrazi za hranom. Namirnice i novac nestaju iz kuće; mogu se pojaviti slučajevi kleptomanije i spolnog promiskuiteta. Žene s bulimijom sklone su depresiji i riziku od opasnog impulzivnog ponašanja. Takvi bolesnici općenito su neprekidno tjelesno nemirni.

Dijagnoza bulimije nervoze
Dijagnoza bulimije teža je nego u anoreksije, kako smo već napomenuli. Bolesnik to dobro skriva i gubitak težine ne mora biti nužno drastičan, no za razliku od anoreksičnog bolesnika, bolesnik s bulimijom nervozom zatražit će pomoć i pristati na liječenje. Liječnicima nije jednostavno razlikovati kada dijeta prelazi u patologiju. Kriteriji dijagnosticiranja zapravo su simptomi izraženi u lako vidljivom obliku.

Liječenje
Nema specifičnog liječenja ni za anoreksiju nervozu ni za bulimiju.
Kod anoreksije, intenzivan strah od debljanja stvara jak otpor prema liječenju. Korist od psihijatrijskog liječenja sporedna je. Isto se može kazati i za neke druge terapije. Bitno je naglasiti da je potrebno svakog bolesnika tretirati kao individuu. Liječnik mora biti doživljen kao savjetnik i partner u borbi. Bolesnicima treba redovito kontrolirati promjenu težine, dijetu i modele vježbanja.

Kod bulimičara se ciklus prejedanja i povraćanja ne može zaustaviti, ali je moguće ograničiti pretrpavanje hranom. U početku je potrebno nadzirati svaki obrok, te se preporučuje da bolesnik nikad ne jede sam.
Prva je veća poteškoća u liječenju poremećaja otpor anoreksičnog pacijenta, koji vjeruje da je mršavost normalna, te bulimičnog pacijenta, koji smatra da je namjerno izbacivanje hrane jedini način da se spriječi pretilost. Proces liječenja zahtijeva pun angažman pacijenata i njihovih obitelji, a da bi se postigla uspješnost, često je potrebno iskušati nekoliko terapijskih metoda.

Umjereni do teško bolesni anoreksični pacijenti primaju se u bolnicu za početno liječenje ako je težina 30% ispod minimalne težine - da bi se održalo zdravlje ako dođe do poremećaja srčanog ritma, u slučaju depresije ili suicidalnog ponašanja te u slučaju velikog gubitka kalija i niskog krvnog tlaka.
Pacijenti s bulimijom rijetko trebaju biti hospitalizirani. Na kraju se pacijentu daje hrana koja sadržava 3500 ili više kalorija dnevno, raspoređena u više manjih obroka. Intravenozna prehrana je potrebna samo u slučaju ako je ugrožen pacijentov život.

Terapije
1. Kognitivna bihevioristička terapija – to je terapija koja djeluje na principu da se promijeni model krivog razmišljanja i uvjerenja o vlastitom tijelu. Proces obično traje od četiri do šest mjeseci. U tom periodu pacijent dobiva do tri obroka dnevno, pazi na dnevni unos hrane i na cikluse prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane. Razgovorom s terapeutom pacijent sam može raspoznati krive stavove o tijelu koji su osnova njegovom protivljenju hrani i zdravlju.

2. Interpersonalna terapija – to je terapija koja se bavi depresijom ili anksioznošću koje mogu biti uzrok poremećaja uzimanja hrane, kao i društvenim faktorima koji mogu utjecati na prehrambene navike. Ona se bavi težinom, hranom ili percepcijom tijela. Ciljevi su izraziti osjećaje i razviti jak osjećaj individualnosti i neovisnosti. Ta se terapija bavi i spolnim pitanjima i bilo kojim traumatičnim i nasilnim ponašanjem koje bi moglo biti uzrok poremećaja.

3. Obiteljska terapija – budući da obiteljski stavovi igraju glavnu ulogu u poremećajima u uzimanju hrane, može se tvrditi da je jedan od prvih koraka u liječenju - liječenje obitelji. Važno je da obitelj u potpunosti razumije opasnost od tog poremećaja. Ako je pacijent u bolnici, preporučuje se da obiteljska terapija započne nakon što je pacijent dobio na težini. Terapija se treba nastaviti i nakon izlaska iz bolnice, posebno je učinkovita za mlađe bolesnike, na koje obitelj još uvijek vrši jak utjecaj.

4. Terapija lijekovima – što se tiče liječenja lijekovima bulimije nervoze, zbog učestale depresije u bulimičnih pacijenata, često se preporučuju antidepresivi. Kod liječenja lijekovima anoreksije nervoze, nijedna terapija nije se pokazala djelotvornom. Posljedice gladovanja smanjuju djelotvornost antidepresiva, a osim toga, većina antidepresiva smanjuje apetit i pridonosi gubitku težine.

5. Drugi pristupi - neka istraživanja pokazala su da bi hipnoza mogla biti korisna u liječenju poremećaja; druga su istraživanja pokazala da bi terapija intenzivnim direktnim svjetlom mogla biti korisna, jer je kod nekih osoba depresija pojačana tijekom tamnih zimskih mjeseci. Također je veoma često prakticirana metoda liječenja pomoću slika kojima žrtva može otkriti svoju unutrašnju muku. Crtež je neverbalni način sklapanja savezništva s vanjskim svijetom. Iako postoji mnogo varijacija na temu, pacijent često prikazuje svoj nedostatak moći slikajući sebe u kavezu ili zatvoru, kako pliva u moru bez nade da dospije na obalu, ili pak crta čudovišta koja ga muče.

Uspješno liječenje započinje ranom dijagnozom. Rizik od rane smrti dvostruko je veći u bulimičara nego u anoreksičara. U najvećoj su opasnosti pacijenti koji se počnu liječiti u vrijeme kad imaju najmanju težinu. Drugi rizični faktori za ranu smrt uključuju bolest koja traje duže od šest mjeseci, prethodnu pretilost i disfunkcionalne brakove. Srčane bolesti najčešći su uzrok smrti u ljudi s teškom anoreksijom jer se smanjuje protok krvi i krvni tlak, a srčani mišići gube masu. Stopa mortaliteta kreće se od 2 do l0 % u deset godina nakon dijagnoze.

Posljedice
Osobe koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu, imaju vjerojatnost da žive 3 do l4 godina manje. Iako je liječenje u većini slučajeva uspješno, posljedice često ostaju cijeli život. U dugotrajnom praćenju, oko polovice bolesnika postigne normalnu tjelesnu težinu, 20% se popravi, 5% postanu debeli, a 2 do l0% umire. Dehidracija i gladovanje smanjuju razine tekućine i sadržaj minerala, što može biti opasno po život ako se ne nadomještaju. Anoreksija uzrokuje niske razine reproduktivnih hormona, promjene u hormonima štitnjače i povećane razine hormona stresa. Često su menstruacije neredovite ili izostaju, što može dovesti do steriliteta i gubitka koštane mase.
Kod teške anoreksije, čak i nakon liječenja, 25% pacijentica više ne dobije menstruaciju. Žene koje zatrudne prije nego što vrate normalnu tjelesnu težinu, rađaju djecu s malom težinom i prirođenim anomalijama i češće su izložene pobačaju. U djece i adolescenata rast je usporen zbog smanjenih razina hormona rasta. Kod ljudi s teškom anoreksijom može doći do oštećenja živaca, poremećaja mišljenja, gubitka osjeta ili ostalih problema sa živcima u rukama ili stopalima. S težim su posljedicama osobe koje boluju i od drugih bolesti.

SAVJETI ZA SPREČAVANJE RAZVOJA POREMEĆAJA PREHRANE
• Inzistirajte da djeca budu djeca.
• Potražite stručnu pomoć za obiteljske probleme.
• Potičite dijete da prihvati nesavršenosti.
• Postavite granice za djecu.
• Pomognite djetetu suočavati se sa životnim pitanjima.
• Intervenirajte kad dijete ponižava samo sebe.
• Potičite dijete da istražuje svoje interese, a ne vaše.
• Ponudite djeci bezuvjetnu ljubav i podršku.

 
 
Mr.sc. Dario Miletić, prof.