MENTALNA RETARDACIJA

   
  

S obzirom na složenost pojma inteligencije, ne iznenađuje što nijedna definicija intelektualne defektnosti, mentalne subnormalnosti ili, kako se najčešće zove, mentalne retardacije ne zadovoljava posve. Većina se stručnjaka slaže da definicija mentalne retardacije uključuje i činjenicu da je retardacija stanje koje mora nastupiti prije zrelosti i da određeni poremećaji u ponašanju i drugi simptomi koji se vide kod mentalno retardiranih isto tako mogu biti prisutni i u ostalih osoba, bilo djece, bilo odraslih.

  
  

KLINIČKA SLIKA (značajke pojedinih kategorija mentalne retardacije)

  

Kliničke slike mentalne retardacije mogu se uvelike razlikovati jer obuhvaćaju etiološki različite poremećaje i niz popratnih smetnji. Svi ti poremećaji, naravno, znatno utječu na cjelokupnu kliničku sliku, odnosno na funkcioniranje određenog djeteta ili osobe. Orijentacijski se u opisivanju kliničkih slika, nema sumnje, možemo rukovoditi klasifikacijama koje su određene kvocijentom inteligencije, osobito ako se taj kriterij ne uzima kao jedini pokazatelj za dijagnostiku i rehabilitaciju.
Zbog praktičnih razloga navest ćemo opise ponašanja koji se očekuju na raznim razinama mentalne retardacije. Međutim, valja naglasiti da u svakoj od navedenih kategorija postoje razlike među pojedincima koje ne ovise samo o stupnju mentalne retardacije, nego uvelike i o osobinama ličnosti, reakcijama uže okoline (ponajprije obitelji) te o drugim okolnostima na životnom putu mentalno retardirane osobe.

  
  

Granični stupanj mentalne retardacije

  

Govoreći uopćeno, pojedinci na graničnom stupnju mentalne retardacije postižu QI od 60/70 do 83/84, a kao odrasli postižu mentalnu dob od 10 do 13 godina. Često ne mogu postići adekvatnu socijalnu i profesionalnu adaptaciju ako nisu odgovarajuće osposobljeni i nemaju odgovarajuće uvjete za rad. Većina djece na graničnom stupnju može se stopiti s prosječnom populacijom, iako se kao odrasli obično zadržavaju na nižem socioekonomskom statusu, što najčešće uvjetuje njihovu deprivirajuću situaciju. Ako se uz granične intelektualne sposobnosti vezuju teške socioekonomske prilike, smetnje u razvoju ličnosti, cerebralna ili neka druga oštećenja, u interesu je djeteta da se ono uključi u skupinu hendikepiranih osoba. U manje složenim supkulturama tzv. granični pojedinci uopće se ne moraju pojaviti kao hendikepirani.

  
  

Debilnost - lagana mentalna retardacija

   

Kvocijent inteligencije djece te grupe iznosi između 50 i 70, a intelektualni razvitak većinom ne može prijeći uzrast od desetak godina. Kod te kategorije prisutno je slabo prosuđivanje, uviđanje odnosa i pojava često je iskrivljeno, a mišljenje se odvija na konkretnoj razini. Shvaćanje odnosa između uzroka i posljedica u te je djece često nedovoljno i pogrešno, a apstraktno mišljenje slabo je razvijeno.
S obzirom na emocionalne karakteristike i socijalizaciju, u toj grupi možemo razlikovati dva tipa. Jedan tip čine djeca čiji je opći psihički razvoj, osim intelektualnog deficita, uglavnom skladan i ne pokazuju se neki teži poremećaji, pa većinom i nema poteškoća u društvenom prilagođavanju.
Ako su obiteljske okolnosti sređene, a školovanje prilagođeno mogućnosti, takve se osobe mogu profesionalno osposobiti.
U drugoj se grupi, međutim, susreću određeni poremećaji, npr. tipovi ponašanja koji se mogu nazvati apatičnima, uznemirenima, nepostojanima, infantilnima, maničnima i sl.
Debilna djeca i debilne osobe ne razlikuju, kao što smo rekli, bitno od nebitnoga, pa su zbog toga u njihovu središtu vrlo često konkretni neposredni dojmovi. Apstraktne pojmove shvaćaju nepotpuno, eventualno povezane s nekim određenim, konkretnim iskustvom. Praktične probleme rješavaju teško jer raspolažu oskudnim brojem rješenja, i do tih su rješenja došle uglavnom imitacijom, odnosno treningom, a imaju vrlo malo originalnih i individualno koncipiranih rješenja. Zbog toga debilna djeca često primjenjuju samo univerzalna i stereotipna rješenja u različitim situacijama. Često debilne osobe nemaju problema s pamćenjem, pri čemu mogu pokazivati nadarenost za pamćenje određenih imena, ljudi, željezničkih stanica, događaja i sl., ali to nisu u stanju svrsishodno iskoristiti i prilagoditi svakodnevnim obavezama. Emocionalni kontakti s drugim osobama vrlo su često siromašni, a sadržaji su manje diferencirani. U njih postoji pomanjkanje kontrole emocija, ili manjkava kontrola emocija, pa se vrlo često pojavljuje direktna emotivna reakcija i agresivnost pri različitim razočaranjima.
Premda se u debilne djece govor razvija kasnije i rječnik općenito ostaje siromašan, a često zaostaju i u tjelesnom razvoju, poremećaj se ipak većinom ne otkriva u predškolskoj dobi nego tek u školi.
U grupi debilnih osoba, prema općem ponašanju i reakcijama, možemo razlikovati djecu koja su suviše kinetička ili eretična i tromu ili torpidnu djecu. Eretična djeca stalno su u psihomotornom nemiru, impulsivna su i nepredvidivo agresivna pa reagiraju na najmanje povode, dok su torpidna djeca usporena, neaktivna, povučena te općenito pasivna i vrlo povodljiva.

   
  

Imbecilnost - umjerena mentalna retardacija

   

Umjereno mentalno retardirane pojedince označava QI od 36 do 51 i oni kao odrasli postižu mentalnu dob od 6,1 do 8,5 godina. Umjerena mentalna retardacija očituje se u raznim oblicima psihomotornog zaostajanja te u teškom zaostajanju razvoja govora. Često se mogu zapaziti tjelesne nepravilnosti. Osobito je oštećena koordinacija pokreta. Intelektualne sposobnosti uvelike su smanjene. Sposobnost percipiranja ograničena je, a viši misaoni procesi nerazvijeni. Umjereno mentalno retardirano dijete nije kadro formirati složenije predodžbe, osobito pojmove. Njegove su predodžbe nepotpune, siromašne i nejasne, a njihovo povezivanje uglavnom se osniva na jednostavnim asocijacijama po vremenskom i prostornom dodiru.
Pamćenje te djece slabo je, njihova pažnja fluktuira, a shvaćanje je usporeno. Psihički život umjereno mentalno retardiranog djeteta svodi se uglavnom na nagonske impulse, a aktivnost na imitaciju tuđih radnji i pokreta, te ostaje komponenta intelektualno određenog cilja. Emocionalni život nije razvijen. Dijete na takvom stupnju mentalne retardacije nije sposobno za učenje u školskom smislu, nego za osposobljavanje. Uz znatne poteškoće, može se priučiti na vrlo jednostavne rutinske poslove. Stoga se za umjereno mentalno retardiranu djecu ne osnivaju specijalne škole s organiziranom nastavom. Ona su smještaju u posebne ustanove, u kojima se osposobljavaju za lakše manualne poslove (neke poljoprivredne radove, lakše oblike kućne radinosti i sl.). Proces osposobljavanja i učenja temelji se, uglavnom, na mehanizmu uvjetnih refleksa.

  
  

Idiotija - teška mentalna retardacija

   

Teška mentalna retardacija označava se s QI od 20 do 35 i manje. Ta djeca kao odrasli postižu mentalnu dob od 3,9 do 6 godina. Njihov psihički život svodi se na nagonske radnje, a proces mišljenja potpuno je zakržljao, što se očituje u vrlo ograničenoj sposobnosti stjecanja predodžbi i u nesposobnosti stvaranja pojmova. Shvaćanje je nerazvijeno, a pažnja pasivna. Pamćenje je u te djece vrlo slabo te često ne mogu prepoznati ni svoje roditelje, ne znaju rukovati najobičnijim predmetima, ne znaju se obući, a ne mogu usvojiti ni osnovne higijenske navike. Njihov je govor rudimentaran i uglavnom se svodi na besmisleno izgovaranje jednosložnih riječ i. Emocionalni je život nerazvijen. U njih postoji samo vegetativni osjećaj nezadovoljenosti osnovnih bioloških potreba. Pokreti su im nespretni, nezgrapni i tromi, a ponekad uopće ne nauče hodati. Često su prisutne tjelesne deformacije, paralize, pareze, konvulzivni napadi i sl. Ta se djeca ne mogu zaštititi od obične fizičke opasnosti. Pedagoškim radom u njih se ne može postići ništa. Takva se djeca doživotno stavljaju u posebne ustanove. Sklona su različitim bolestima i obično rano umiru.
Mentalna retardacija velik je socijalni, pravni, medicinski i psihološki problem. Prema Wechslerovoj procjeni, oko 20% populacije pripada kategoriji mentalno retardiranih. To je golem teret za svaku zemlju, zato je nužno izraditi program zaštite, posebne pomoći i zbrinjavanja takvih osoba. U tom okviru, dijagnosticiranje mentalno retardiranih ima posebno značenje.

  
  

Karakteristike razvoja mentalno retardiranog djeteta

   

Roditelji mentalno retardirane djece također mogu biti mentalno retardirane osobe ili osobe kojima je na drugi način oštećen duševni razvoj. Oni od najranijeg djetinjstva ne pružaju djetetu adekvatnu njegu, pa djeca često pobolijevaju. Prehrana takve djece nedostatna je, nestručna, pa su često pothranjena. Uz to, higijena je slaba, što pridonosi morbiditetu mentalno retardirane djece. Mentalno nedovoljno razvijena ili duševno bolesna majka nije sposobna pružiti djetetu svu potrebnu nježnost.
Nerijetko su njezini postupci grubi, pokreti nezgrapni, a emocionalnih reakcija nema, ili su nepotrebno prenaglašene. U takvoj se atmosferi emocionalni razvoj djeteta odvija usporeno.
I ako roditelji nisu mentalno retardirani ili duševno bolesne osobe, psihički razvoj mentalno nedovoljno razvijenog ili invalidnog djeteta može ipak biti poremećen. Fizički izgled oštećenog djeteta ne stimulira roditelje. Takvim se djetetom očevi nešto manje bave. Invalidnost djeteta poneki roditelji smatraju sramotom te dijete isključuju iz kontakta sa svojim znancima, čime se za dijete sužava krug usvajanja novih znanja i stjecanja novih emocionalnih iskustava.
Mentalno nedovoljno razvijena djeca teško usvajaju nova znanja, a uz to ne primjenjuju već stečeno znanje i iskustvo. Događa se da se roditelj povuče, prestane dijete učiti nove riječi, ili se obeshrabri pa to čini rijetko, ponestane mu entuzijazma i ustrajnosti pri navikavanju mentalno nedovoljno razvijenog djeteta na samostalnost u prehrani i higijeni. Uz to, mentalno nedovoljno razvijeno dijete ne daje roditeljima dovoljno poticaja da se njime bave. Zapostavljanje djeteta uzrok je sve većeg zaostajanja njegova emocionalnog, intelektualnog i motornog razvoja.
Pojedini roditelji zapostavljaju mentalno nedovoljno razvijeno dijete na račun zdrave djece u obitelji. Zdravo dijete preferiraju u prehrani, odijevanju, školovanju i sl. Time hendikepirano dijete biva i emocionalno uskraćeno, pa razvoj njegova karaktera može biti pogrešno usmjeren. To je razlog netrpeljivosti hendikepiranog djeteta prema zdravoj djeci i sestrama. Hendikepirano dijete osjeća da je suvišno i nepoželjno, postaje nepovjerljivo, povlači se u sebe ili postaje podmuklo i lukavošću pokušava pribaviti ono što želi. U takvoj situaciji, protrahirane enureze, enkompreze ili drugi psihogeni fenomeni i bolesti mogu biti sredstvo kojim hendikepirano dijete i nesvjesno prisiljava majku da i za nj odvoji vremena za njegu, malo pažnje i ljubavi.
Ti se konverzivni fenomeni pri obradi hendikepiranog djetata često ne tumače kao podsvjesno sredstvo kojim dijete želi zadržati emocionalni kontakt s ukućanima, već kao simptomi teške mentalne retardacije. Zbog nesagledavanja simptoma, može se stvoriti zaključak da je posrijedi teža retardacija nego što jest, pa se izbor škole i rehabilitacija izvrše na štetu djeteta.
Hendikepirano dijete, zbog nedovoljne mentalne razvijenosti, svoga fizičkog izgleda, govornog defekta, nepokretnosti, paretičnosti udova i drugih oblika invalidnosti, može imati izuzetno nepovoljne uvjete za psihički razvoj. Nemogućnost djeteta da dohvati željene predmete, nesamostalnost u prehrani i higijeni stvaraju u djetetu osjećaj zavisnosti od drugih i bespomoćnosti, koja može biti kompenzirana tek uz mnogo truda i razumijevanja ukućana, koji moraju djetetu pomoći da razvije bar djelomičnu samostalnost, u skladu sa svojim oštećenjem.
Mentalno nedovoljno razvijena djeca često ne mogu ravnopravno sudjelovati u igri vršnjaka, ili to ne mogu nikako. Ona se povlače u sebe, pa im je zbog toga uskraćeno uvježbavanje motorike, govora, vježbanja i proširivanja mašte te još više zaostaju za vršnjacima, nerijetko postaju ljubomorni, zavidni, podmukli, u grupi traže privilegije te se jaz između njih i zdrave djece produbljuje, njihova izoliranost postaje sve veća. Time im je tek uskraćeno uvjebavanje motorike, stjecanje novih znanja i emocionalnih iskustava. Opet se zatvara začarani krug u kojem kendikepirano dijete motorički i intelektualno sve više zaostaje za vršnjacima.
Tjelesna invalidnost čini dijete nepokretnim ili slabije pokretnim. Hendikepirana djeca često kasnije prohodaju i slabije su pokretna, pa se vidokrug njihova interesa ograničava. Slabija pokretnost i tjelesna invalidnost česti su uzroci odbacivanja hendikepiranog djeteta iz grupe vršnjaka. Osim toga, mentalno nedovoljno razvijena djeca često ometaju igre svojom sporošću i neshvaćanjem. Katkad roditelji sami poduzimaju nešto radi jačanja snage ili pokretljivosti paretičnog dijela tijela. Njihova nestručnost, nestrpljenje, bolovi koje dijete trpi i sl. mogu pobuditi i otpor djeteta prema takvim radnjama. Kada kasnije rehabilitaciju započne stručna medicinska osoba, dijete, naučeno da su masaža i pokreti paretičnog dijela prije izazivali bolove i bili neugodni, pruža otpor, boji se i negativno se odnosi prema fizikalnom terapeutu i rehabilitaciji uopće. Takav stav djeteta može rehabilitaciju otežati ili je čak onemogućiti. Zbog toga je važno da rehabilitacija započne što prije, da je obavljaju samo stručne osobe, a roditelji da provode samo one radnje i samo na način koji savjetuju stručnjaci. Pokušaj uvježbavanja govora uz nestrpljenje i kažnjavanje djeteta za neuspjeh, što ponekad čine roditelji, može u njemu izazvati strah i otpor, koji će znatno otežati ili onemogućiti rad logopedu. Tada će uz logoterapiju biti potrebna i psihoterapija djeteta i savjetovanje roditelja.
Mentalno retardirana djeca često zbog svoje osnovne bolesti provode, radi dijagnoze i terapije, mnogo vremena u bolnicama. Kod njih se, po pravilu, rade mnoge dijagnostičke pretrage. Njihove su bolesti većinom kronične i teško izlječive. Zbog svega toga, ta djeca imaju dobro poznati sindrom hospitalizma, a ako se on ne prepozna, mogu se pri psihološkom testiranju dobti pogrešni rezultati.
Inzistiranje na tome da dijete brzo nauči čitati, pisati i računati, može u djeteta izazvati otpor, pogotovo ako ga zbog neuspjeha kažnjavaju, omalovažavaju ili ismijavaju drugi učenici. Dijete odbija suradnju, šuti ili na drugi način izražava svoj negativizam. Nekada su tegobe vrlo izražene, pa dijete regredira u svom ponašanju. Ponovno se javlja enureza, enkompreza i sl. Ponekad se ta djeca pokušavaju afirmirati u grupi vršnjaka glasnim govorom, smijehom, ometanjem nastave i drugim smetnjama u ponašanju. Druga djeca reagiraju konverzivnim fenomenima: mucanjem, tepanjem, gastointestinalnim tegobama, glavoboljom i sl. Jaz između mentalno nedovoljno razvijenog djetata i ostale djece produbljuje se što više zdrava djeca napreduju u nastavnom programu. Hendikepirano dijete sve više zaostaje, ne može pratiti zbivanja u grupi vršnjaka, počinje se izolirati, postaje nervozno, depresivno, prkosno, sukobljava se s vršnjacima. Ako je jako izražena, takva sekundarna neurotizacija izaziva teže smetnje u ponašanju, na što uslijede sankcije škole, pa situacija za hendikepirano dijete postaje još teža.

   
     

Mr. sc. George Salebi, dr. med.