Serodijagnostika
 
NAŠI UNUTARNJI ZAŠTITNICI
 
Zarazne bolesti uzrokovane su različitim mikroorganizmima: bakterijama, virusima, parazitima i gljivama. Mikroorganizmi na svojoj površini nose različite antigene. Antigeni su tvari koje unosom u organizam izazivaju stvaranje protutijela. Preboljenjem zarazne bolesti ili cijepljenjem (umjetnim unosom oslabljenih cijelih mikroorganizama ili njihovih dijelova) potiče se stvaranje protutijela.
 
 
Za velik broj virusnih i određen broj bakterijskih i parazitarnih zaraznih bolesti nisu uobičajene rutinske mikrobiološke metode kultivacije i identifikacije pa se najčešće dijagnosticiraju pretragom krvnoga seruma. Krvni serum je tekući dio krvi koji preostaje nakon stvaranja ugruška. Serologija, grana imunologije, znanost je o serumima. Serodijagnostika obuhvaća laboratorijske metode dijagnosticiranja zaraznih bolesti pretragom krvnoga seruma u kojem se dokazuje reakcija antigena i protutijela. Antigeni i protutijela na patogene mikroorganizme najčešće se određuju imunoenzimskim testovima (tzv. ELISA), na automatiziranim uređajima.
 
 
Razvoj protutijela
 


Uzorak venske krvi dobije se venepunkcijom (najčešće vene u predjelu lakta) u sterilnu epruvetu bez dodatka antikoagulansa. Uobičajeno je uzimanje 8-10 mililitara uzorka krvi, koja se ostavi na sobnoj temperaturi najmanje 20-30 minuta. Uzorak se potom centrifugira radi izdvajanja krvnoga seruma, koji se može pohraniti do tjedan dana na temperaturi 4-8°C. Prvi uzorak treba uzeti što ranije od početka bolesti (akutna faza bolesti), a nakon toga u razmaku od 2 do 4 tjedna uzima se drugi, tzv. parni uzorak seruma (rekonvalescencija).

Primarnu infekciju karakterizira tzv. serološka konverzija, tj. promjena imunološkoga statusa od neprisutnih do prisutnih protutijela u serumu. Prvi serum, ako je uzet dovoljno rano (u samom početku bolesti), bit će bez protutijela, dok će u parnom serumu biti prisutna protutijela. Protutijela ili imunoglobulini su bjelančevine krvnoga seruma koje vežu antigene. Svako protutijelo je specifično za određeni antigen. Imunoglobulini su podijeljeni u pet razreda ili klasa: imunoglobulini M (IgM), imunoglobulini G (IgG), imunoglobulini A (IgA), imunoglobulini D (IgD) i imunoglobulini E (IgE). IgE protutijela značajna su u alergijskim reakcijama, dok su za imunološki odgovor na infekciju značajna IgM, IgG i IgA protutijela. Najprije se javljaju IgM, a zatim IgG i IgA. Karakteristika je primarne ili akutne infekcije prisustvo IgM protutijela. Nakon preboljenja doživotno zaostaju IgG protutijela, koja štite od ponovne infekcije istim uzročnikom infekcije.
 
 
Nova ili stara infekcija
 
Serodijagnostički postupci primjenjuju se za određivanje uzročnika infekcije, određivanje stadija infekcije (akutna ili kronična infekcija, reinfekcija, reaktivacija, rekonvalescencija), praćenje tijeka infekcije te određivanje imunoga statusa u osoba osjetljivih na infekciju (trudnice, imunokompromitirane osobe na transplantaciji organa i oboljeli od karcinoma) i osoba kod kojih postoji potreba za cijepljenjem. Akutna ili primarna infekcija je prvi susret s određenim uzročnikom. Trajno zaostajanje mikroorganizama u organizmu može se manifestirati na dva načina: kao kronična ili kao latentna infekcija. Kroničnu infekciju karakterizira konstantna upalna reakcija i oštećenje organa ili organskih sustava.

Kod latentne infekcije mikroorganizam se može prikriti i neko se vremensko razdoblje ne umnožavati. Određena stresna stanja mogu dovesti do ponovnog umnožavanja i reaktivacije latentne infekcije. Reinfekcija je pojava ponovne infekcije istom vrstom uzročnika. Velik dio serodijagnostike odnosi se na markere ili biljege hepatitisa (zaraznih žutica) A, B, C te virusa humane imunodeficijencije (HIV). Hepatitis B, C i HIV su krvlju prenosive bolesti, odnosno svaki kontakt s infektivnom krvi predstavlja mogućnost prijenosa infekcije. Serološkim metodama najčešće se dokazuju i uzročnici tzv. atipičnih upala pluća: atipične bakterije Mycoplasma pneumoniae, Chlamidophila pneumoniae, Legionella pneumophila, Chlamidophila psittaci (psitakoza ili ornitoza) i Coxiella burnetii (Q-groznica), te virusi influenzae (gripa), virus parainfluenzae, adenovirus i respiratorni sincicijski virus (RSV).
 
 
Imamo li dovoljno antitijela?
 

Za različite tzv. dječje zarazne bolesti, protiv kojih se već desetljećima provodi preventivno cijepljenje u dječjoj dobi, moguće je serodijagnostički utvrditi postojanje tzv. zaštitnog titra protutijela koji osobu štiti od reinfekcije. To su ospice, zaušnjaci, rubeola, hripavac, tetanus, difterija, poliomijelitis i vodene kozice. Česta infekcija dječje dobi je i infektivna mononukleoza koju uzrokuje Epstain-Barrov virus (EBV), a manifestira se visokom tjelesnom temperaturom, povećanim limfnim čvorovima, povećanom jetrom i slezenom, uz povišene jetrene enzime, i atipičnim limfocitima u diferencijalnoj krvnoj slici. Budući da sličnu kliničku sliku mogu izazvati i neki drugi virusi, neophodno je serološki potvrditi da je infekcija uzrokovana EBV-om.

Na području Hrvatske krpelji prenose uzročnika Lyme-borelioze (Borrelia burgdorferi) i virus krpeljnog meningencefalitisa. Postojanje protutijela na te uzročnike može se dokazati serološkim metodama. Serodijagnostika se rutinski provodi kod svih trudnica, a obuhvaća tzv. TORCH uzročnike (Slika 1.). TORCH je akronim od početnih slova uzročnika kongenitalnih infekcija koje se tijekom trudnoće ili poroda prenose s majke na dijete. U trudnice je neophodno utvrditi za koje je bolesti ona seronegativna, odnosno nema zaštitni titar protutijela, pa može dobiti primarnu infekciju u trudnoći, ili ima zaštitna IgG protutijela koja je štite od reinfekcije.

Ako se u trudnice otkrije primarna infekcija (pozitivna IgM protutijela na ispitivani uzročnik), neobično je važno o kojem trimestru trudnoće se radi jer su u prvom trimestru, kad se odvija organogeneza, najveća oštećenja ploda. Za neke infekcije postoji specifična terapija koja može umanjiti ili potpuno spriječiti prijenos infekcije s majke na plod (toksoplazmoza, HIV, sifilis, vodene kozice). Kod infekcija koje se prenose tijekom poroda može se razmotriti operativni završetak trudnoće carskim rezom (herpes simplex virus), uvesti antibiotsku terapiju majke (streptokok grupe B) ili profilaksu novorođenčeta nakon rođenja (hepatitis B, gonoreja, klamidija).

TORCH akronim najčešćih uzročnika kongenitalnih i perinatalnih infekcija

Toxoplasma gondii
Ostali uzročnici
Rubeola
Cytomegalovirus (CMV)
Herpes simplex virus tip 1 i 2 (HSV)

VIRUSI

Parvovirus B19
vodene kozice (varicella-zoster virus
virus humane imunodeficijencije (HIV)
virus hepatitisa B (HBV)
virus hepatitisa C (HCV)

BAKTERIJE

Listeria monocytogenes
sifilis (Treponema pallidum)
Streptocosus agalactiae (grupa B)
gonoreja ((Neisseria gonorrhoeae)
Chlamidophila trachomatis (klamidija)

PARAZITI

Malarija
Trichomonas vaginalis
 
 
Dolores Peruč, dr. med. Spec. med. mikrobiologije s parazitologijom